Katolički tjednik

U svome cjeloživotnom djelu Znakovi pored puta veliki će književnik Ivo Andrić (1892. – 1975.) zapisati misao: „Ono što se događa oko nas puno je nemira, nesporazuma, briga i kolebanja; ono što treba biti i što je tek na pomolu puno je strepnje i neizvjesnosti. I prvo i drugo zauzimaju mnogo mjesta u mom životu, jer drukčije ne može biti, ali o onom što je prošlo ja mogu mirno i slobodno razmišljati i govoriti. Ono što je prošlo za mene je, zapravo, jedino jasno i jedino – moje. Minuli život i događaji jedini su koji uistinu postoje, jer imaju sve svoje dimenzije i ne mogu slagati ni prevariti; može se samo ljudski sud o njima mijenjati, ali oni sami ostaju takvi kakvi su, vjerni i jasni, nepromjenljivi i vječiti, posvećeni smrću i nestankom, a vezani za život i zauvijek i nerazdvojno.“ Jedan takav događaj koji je više od svih ostalih „posvećen smrću“ te istodobno „zauvijek vezan za život“ svakog čovjeka i svakoga vremena, zbio se u Jeruzalemu prije približno dva tisućljeća. On je važan, ne toliko što je zabilježen u knjigama i svjetskim kronikama ili što je na određeno razdoblje usmjerio tijek povijesti, nego stoga što i danas najintimnije utječe na perspektivu ljudskoga pogleda na život.

A što ona u konkretnosti življenja znači, mogli su nazrijeti stanovnici, krvavim ratom napaćene i tegobnim poraćem izmučene, Bosne i Hercegovine kojoj su 21. ožujka 2024. odškrinuta vrata Europske unije. Na taj je, naime, nadnevak predsjednik Europskog vijeća Charles Michel obznanio kako je ovo tijelo, koje utvrđuje opći politički pravac i prioritete EU-a, usvojilo odluku kojom se odobrava preporuka Europske komisije o početku pristupnih pregovora BiH za punopravno članstvo u Uniji. Drugim riječima, zahtjev za članstvo podnesen prije punih osam godina (15. veljače 2016.) tek je sada dobio svoj pozitivan odgovor. I unatoč činjenici kako pravi posao tek predstoji – najprije u ispunjavanju 14 prioriteta Europske komisije i ostvarivanju svekolikih reformi – ovo je „opipljiv znak“ svima da ova zemlja može uhvatiti civilizacijski priključak. Koliko je to bitno i zahtjevno ilustrira činjenica kako je EU još 21. lipnja 2003. usvojila tzv.Solunsku deklaraciju u kojoj se izražava želja da joj se zemlje „zapadnog Balkana“ pridruže – što je od tada samo Hrvatskoj pošlo za rukom.

Istodobno, razvidno je kako se s ovom viješću u BiH ništa nije promijenilo: nije pojeftinio kruh, nisu povećane plaće i mirovine, niti je imalo pojednostavljen komplicirani politički aparat koji „isisava dušu“ ekonomskog i društvenog napretka. No, ipak onima koji nisu zaslijepljeni pesimizmom, otkriva se drugačija točka gledišta na sve, koja nije puka utopija, nego svoje utemeljenje ima u rečenoj stvarnosti. A nerijetko je upravo ona presudna u osmišljavanju i strateškom planiranju budućnosti obilježene, kako Nobelom ovjenčani Travničanin reče, „strepnjom i neizvjesnosti“. Ako ništa drugo, onda se toliko ponavljani letargični stihovi „panonskog mornara“ Đorđa Balaševića (1953. – 2021.) ne mogu više primijeniti na poziciju u kojoj se sada nalazi Bosna i Hercegovina: „Putuj, Evropo, nemoj više čekati na nas./ Ne pitaj mnogo, dospećeš i ti na rđav glas.“

Prvi, dakle, plod promjene perspektive jest: nada. Ona usprkos ljudskoj logici temeljenoj na iskustvu, statistikama i projekcijama, nudi drugačije zaključke. U svome početnom stadiju u čovječji um ubacuje „crv sumnje“ tjerajući ga zapitati se: bi li se viđena i življena stvarnost mogla drugačije pojmiti i bi li sve moglo imati drugačije značenje. Potom mu daje vidjeti i razmišljati, metaforično rečeno, „izvan kutije“ – „out of the box“, dovodeći u pitanje svoja prethodna loša predviđanja. To ga zatim dovodi do promjene emocionalnoga stanja i otkriva neslućene potencijale hrabrosti, kreativnosti i vjere koja stoji nasuprot svim ovozemaljskim kalkulacijama. Na tom je tragu islamsko-kršćanski pisac Halil Džubran (1883. – 1931.) u Mirisnim plodovima duše mogao napisati: „Vama vaš, meni moj Libanon… Vaš Libanon su službenici, radnici i direktori; moj Libanon je sav od stasanja, mladosti, muževne odlučnosti i staračke mudrosti…. Vaš Libanon su zakoni i paragrafi na papiru, ugovori i dogovori po bilježnicama; moj Libanon proniče u tajne života koje poznaje, a da toga ni svjestan nije, on je čežnja što na javi dotiče rubove onostranog misleći da sanja.“

Stoga ako razaznajemo koliko promjena perspektive mijenja čovjekovo stanje, onda je lakše shvatiti što se dogodilo s učenicima Isusa iz Nazareta kojega su narodni predvodnici uz suglasje rimske okupacijske vlasti 33. godine (ne ulazeći u točnost računanja Dionizija Malog) razapeli na križ. Nakon što su doživjeli razočaranje vidjevši njegovu smrt, uslijedio je još veći šok koji ih je obilježio za sva vremena. I njih i cjelokupno čovječanstvo. Najedanput su postali gorljivi propovjednici Isusova nauka, svjedočeći svima da je On uskrsnuo. Kada bi njihova promjena životnog pogleda bila utemeljena na utopiji, brzo bi pali u još veći očaj – kako to inače biva. No, razvidno je po srijedi bilo nešto posve drugo. Taj Isus Krist uistinu jest umro i uistinu ga je Bog Otac uskrisio od mrtvih (usp. Dj 2,32). Time ne samo da je završena jedna fascinantna povijesna epizoda, nego se u tom događaju iščitava pobjeda nad grijehom, smrću i đavlom, kojima je čovječanstvo do tada robovalo, a koje sada to isto može učiniti. Otvorena je, dakle, nova mogućnost za sve ljude. Tako je smrt Kristova zauvijek vezana uz život. Sretan Uskrs!