Katolički tjednik

Hoće li 2024. biti godina koja će označiti kraj razdoblja poznatog kao postmoderna? Pitanje je to koje se legitimno postavlja na temelju sagledavanja stanja u zapadnoj civilizaciji, ponajprije na političkom, a zatim i kulturološkom pa i religijskom planu. Očito je kako se u mentalnom sklopu pojedinca, ali i društva nešto strukturalno mijenja. Slikovito rečeno: opruga je razvučena do krajnjih granica i sada pokazuje znakove skupljanja. Globalizacija po svemu sudeći dobiva snažan pandan u obliku nacionalizacije te se sve više govori o „nacionalnim interesima“ i potrebi očuvanja „nacionalnog identiteta“, nasuprot multikulturalizmu i politici „otvorenih vrata“. Nedvojbeno je kako za to postoji mnogo različitih razloga, a među njima značajno mjesto zauzimaju činjenice: da postmoderna seoba naroda predstavlja realnu prijetnju promijeniti identitet zapadnoga društva te da je „sloboda“, agresivno nametana liberalističkom ideologijom kroz proteklih 30-40 godina, zapadnome čovjeku u javnome diskursu oduzela  opće norme, ostavivši ga kao „mentalnog lutalicu“ bez korijena i jasnoga pravca. Kao najočitiji i najlakše mjerljivi pokazatelj ovih procesa jesu demokratski politički izbori koji, odreda, u europskim zemljama daju zaključiti kako je ljudima dosta ispiranja mozga i života u ozračju sindroma „kuhane žabe“ – kada se u javnosti postupno implementiraju zasade uvrnutoga svjetonazora te se čovjeka tako „kuha“, a on biva nesposoban iskočiti iz toga lonca. Međutim, jasno je da će i ovaj proces odvesti u neku drugu krajnost ukoliko ne bude imao snažno „sidro“ kojim će se učvrstiti u povijesnom tijeku postojanja.

U tom kontekstu 2024. se može pokazati prijelomnom, s obzirom da je riječ o „super-izbornoj“ godini. Tako su u Rusiji već održani predsjednički izbori (15. - 17. ožujka) na kojima je po peti put „potvrđen“ Vladimir Putin te će vladati do 2030. No, osim bezbožna i nečovječna rata koga je pokrenuo protiv Ukrajine, a koji se ničim ne može opravdati, ipak nije moguće ustvrditi da su rečene postmodernističke teme obilježile njegove mandate. Štoviše, nerijetko se očitovalo kako ima ispravniji svjetonazor nego mnogi zapadni kratkovidi ideolozi. Zatim, već su održani izbori i za Europski parlament (6. - 9. lipnja). Na njima se moglo uočiti da glasači u 27 članica Unije žele promjene upravo na tragu zaustavljanja: loše imigrantske politike i ideološkoga zaglupljivanja. Slično se očitovalo i u prvom krugu izbora u Francuskoj 30. lipnja koji još trebaju dobiti svoju potvrdu u drugom krugu. Također, ovo je razvidno i na izborima održanim u Njemačkoj, s naznakom da će se jasniji pravac vidjeti na jesen kada se očekuju izbori u tri istočne savezne zemlje. Uz to – a budući da utječu na cijeli svijet – predsjednički izbori u SAD-u, planirani za mjesec studeni, dat će svemu konačni „pravorijek“ i otkriti kamo zbilja smjera brod zapadne civilizacije.

Simptomatično je tako bilo vidjeti izjavu koju je 3. srpnja 2024. dala slovačka ministrica kulture Martina Šimkovičová, a koju su žestoko kritizirali liberalistički mediji. „Mi heteroseksualci stvaramo budućnost jer pravimo bebe. Europa izumire, bebe se ne rađaju zbog prevelika broja LGBTIQ+. A čudno je da se to događa s bijelom rasom“, kazala je ministrica čije su riječi u načelu prenošene na način da je više prostora davano komentarima, nego kontekstu njezina govora. No, upravo taj kontekst kazuje da dok Stari kontinent uistinu izumire, vlasti financiraju agresivne kampanje zaglupljujućeg svjetonazora koji, osim protežiranja homoseksualizma, želi redefinirati antropologiju ističući kako su razlike između muškarca i žene samo posljedica kulturoloških datosti, a nikako ontoloških određenja da se netko rodi kao muško, a netko kao žensko. Odatle onda slijedi da se svatko može „izjasniti“ što je: pa stoga postoji na stotine izmišljenih pojmova koji opisuju tu nakaradnu logiku. I umjesto stavljanja naglaska na demografsku obnovu, ukoliko se želi sačuvati civilizacija koja je – unatoč svim svojim pogrješkama – najbolja ikada i igdje na svijetu, silni se novci troše u nametanje rečene agende. A znakovi vremena kažu kako svim ljudima – bez obzira kako promatrali svoju seksualnost – treba omogućiti dostojanstven život, ali ne stidjeti se kazati kako je antropološka istina koja je i „prostim okom“ vidljiva da je Bog „na svoju sliku“ stvorio muško i žensko te im uz blagoslov dao nalog: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (usp. Post 1,27-28).

Europu će upravo to i očuvati: ako se bude znala vratiti svojim korijenima koji sežu u srce kršćanske poruke. Međutim, nema sumnje kako to mora krenuti od obraćenja crkvenih struktura ovoga kontinenta. Jer razvidno je da ukoliko ne bude duhovne snage koja će usmjeravati političke promjene, sve će završiti u diktaturi drugačijega predznaka, ali istoga pogubnoga učinka. Prema gibanjima uočljivim u Crkvama pojedinih zemalja EU-a, poglavito njemačkoga govornog područja, nedvojbeno je kako su i one u znatnoj mjeri upale u „lutalački mentalitet“ ne uspijevajući sagledati u kojem pravcu idu. Istodobno, razmatrajući na koji je način uopće realno očekivati obraćenje, može se prepoznati kako već postoje duhovni pokreti koji daju plodova i bazične zajednice koje svoje kršćanstvo ne žive samo na papiru, nego i u svakodnevici. Njihova živost u svakom pogledu jest znak ohrabrenja da nakon završetka postmodernističkoga sivila može doći zora nekog ljepšeg razdoblja.