Katolički tjednik

Jedna od prvih rečenica s kojom se učenici klasičnih gimnazija susretnu učeći starogrčki jezik jest: „Bia bian tiktei“ – „Sila silu rađa“. To je istodobno i jedna od prvih istina koju, odrastajući u mudrosti, čovjek nauči. Međutim, iskustvo iz svakodnevnoga života u „globalnom selu“ pokazuje kako je dalek put od pojedinačnoga doživljaja do kolektivnoga shvaćanja. Povijest donosi nebrojeno mnogo slučajeva kada su moćnici ovoga svijeta mislili kako će silom riješiti stvari, a zapravo su ih samo zakomplicirali. To je u načelu išlo preko glava običnoga puka, a nije rijetkost da su tako skončavali i oni koji bi silu pokrenuli. U korijenu svega leži napast vlasti. Za nju će Meša Selimović kazati da je najteži porok od koga se čovjek nikako ne može izliječiti. „Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta“, reći će u svom romanu Tvrđava uz zaključak da mudre i poštene vlasti nema „jer je želja za moći bezgranična“. Ako je ona, najšire uzeto, ključ problema u ovozemaljskom „ljudinjaku“, onda je logično da joj mora postojati neki protulijek. A njega je upravo moguće pronaći u izvornoj kršćanskoj poruci - onoj koja seže u osobu Isusa Krista Kralja.

Razvidno je da danas u vremenu demokracije, koja je koncipirana kao „vladavina naroda“, priča o kraljevima i kraljevstvima uistinu liči na bajku za djecu. Tako i argumentacija povezana s „nekim“ Kraljem nosi opasnost biti shvaćena neozbiljno. Međutim, treba se sjetiti kako je veliki Aristotel demokraciju svrstao među pogrješne, a monarhiju među ispravne oblike vladavine. Što znači da pojam „kraljevstva“ ne treba apriorno odbaciti. Također, neovisno što je Francuska revolucija 1789. pokrenula lavinu koja je rezultirala propašću monarhija, ipak ih se i danas može naći nemali broj. U svijetu ih postoje čak 44. Od toga: 13 ih je u Aziji, 12 u Europi, 10 u Sjevernoj Americi, šest u Oceaniji i tri u Africi, dok u Južnoj Americi nema monarhija. No, iako ih je toliko, istina je kako postoji samo 29 monarha. Razlog je taj što se uz britansku krunu vezuje 15 drugih kraljevstava Commonwealtha koja su prije činila Britansko Carstvo. Među europskim monarhijama su: Andora, Belgija, Danska, Lichtenstein, Luxemburg, Monako, Nizozemska, Norveška, Španjolska, Švicarska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako se etimološki pogleda riječ „monarh“ (grč. monos – jedan i arkhe – vlast), nalazimo onda kako je, u državnom smislu, i Papa monarh jer je poglavar Države-Grada Vatikana.

Dakle, uočljivo je kako priča o „kraljevima“ još uvijek nije iz domene srednjovjekovlja ili mašte, nego krute realnosti. Poglavito što nitko sa sigurnošću danas ne može kazati tko su stvarni vladari ovoga svijeta. No, ne baveći se teorijama zavjera, lako je putem analogija s nižih razina političkoga upravljanja, zaključiti kako „sive eminencije“ postoje i na vrhovima ovozemaljskoga vladalačkog „Olimpa“. Što onda znači da „kraljevi“ i „kraljice“ i danas stoje iza svega što pripada „eonu“ ovoga svijeta. Njih pokreće moć i zbog nje oni ginu – bilo da je riječ o „legalnim“ ili „kriminalnim“ osobnim i sadržajnim predznacima.

Na drugoj, pak, strani stoji svevremeni primjer Kralja posve drugačijega primjera i cilja upravljanja. Scena koja to dočarava odigrala se prije skoro 2 000 godina u jeruzalemskom dvoru upravitelja Poncija Pilata. Nakon što su mu u ranu zoru, poslije cjelonoćnog mrcvarenja, doveli svezana Isusa, on u obliku konstatacije pita: „Ti si dakle kralj?“ Nazarećanin odgovara potvrdno i vrlo jasno daje kriterij razlučivanja: „Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas“ (Iv 18,37). U sadašnjem je dobu, što zbog negativnih iskustava zadrtoga „desničarenja“ iz prošlosti, a što zbog bezličnoga „ljevičarenja“ iz sadašnjosti, nedvojbeno kako ovaj Isusov odgovor – pa i u pojedinim crkvenim krugovima – nailazi na etiketu: „politički nekorektno“. Međutim, unatoč pokušajima bijega u obliku pilatovskoga pitanja „Što je istina?“ (Iv 18,38), budućnost čovječanstva se nalazi pred očitim izborom: prihvatiti Istinu i biti slobodan (usp. Gal 5,1) ili robovati ovozemaljskim kraljevima i njihovim interesima i ciljevima.

U tom kontekstu valja se prisjetiti misli nesretnog francuskog intelektualnog revolucionara Denisa Didrota (1713. – 1784.) koji je govoreći koliko ima monarhija, rekao kako je i jedna previše.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju