Katolički tjednik

Svoje bezvremensko djelo, roman Ana Karenjina ruski je pisac realizma Lav Nikolajevič Tolstoj (1828. – 1910.) započeo riječima: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Sve se poremetilo u kući Oblenskih.“ To bi ukratko mogao biti i uvod u tragični komad koji bi opisivao posljednji rat na prostorima bivše Jugoslavije. Kada se s današnje vremenske distance pogleda, odviše je toga sličnoga među bogatima i individualno različitoga među siromasima, s opaskom da se sve „poremetilo“ – ne misleći istodobno na raspad te umjetne državne tvorevine. No, to se zajedno na određeni način sublimira u pričama ratnih veterana, koje su odreda na svoj način slične, a istodobno različite, odražavajući istinu kako se u životima tih ljudi nepovratno nešto poremetilo. I ne samo da većina njih ima trajne posljedice na psihi – jer zbilja nitko tko je preživio rat na ovdašnjim prostorima nije u pravom smislu riječi normalan – nego svakodnevno stoje pred izazovom poimanja života uopće. Promatrajući društveno-političku situaciju, na osobit način u Bosni i Hercegovini, nameće se pitanje: „Za što smo se borili?“ Pritom, u prvom planu nije sami status „razvojačene braniteljske populacije“ – premda je i on od krucijalne važnosti – nego životno ozračje uvjetovano državnim uređenjem. Stoga će upravo mnogi veterani posvjedočiti kako im je vjera jedini pravi oslonac i utjeha.

A kako i ne bi bila kada u jedinoj državi, koja u određenom obliku još uvijek odražava kompliciranosti propale Jugoslavije, službeno nije bilo ni pobjednika ni gubitnika. Štoviše, ne postoji ni približan konsenzus glede naravi toga rata. Bošnjaci (do rujna 1993. Muslimani) nazivaju ga „Agresijom na BiH“, orijentacijski uzimajući 1. travnja 1992. za njegov početak – kada su srpske paravojne snage napale Bijeljinu. Govoreći u kategorijama „agresije“, pod njom podrazumijevaju i sukob sa Srbima i, zatim, s Hrvatima, smatrajući da su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na tada međunarodno priznatu državu Republiku BiH. Međutim, time nije obuhvaćen unutarbošnjački sukob u Cazinskoj krajini od rujna 1993. do kolovoza 1995. kada je bila formirana tzv. Republika Zapadna Bosna, pa bi istom logikom proizišlo da su i Bošnjaci izvršili „agresiju“ na RBiH. Ostaje također i pitanje kako na tragu „agresije“ shvatiti protjerivanje hrvatskoga puka iz kakanjsko-vareškoga, bugojanskog i travničkoga kraja, ili bošnjačke zločine i etničko čišćenje u dolini Neretvice?…

Srbi ga pak nazivaju „Obrambeno-otadžbinskim ratom“, uzimajući ubojstvo jednog srpskog starog svata na sarajevskoj Baščaršiji, 1. ožujka 1992., njegovim početkom. No, nema sumnje kako u tom okviru nikada neće moći objasniti činjenice etničkoga čišćenja na prostoru koga su „obrambeno-otadžbinski“ kontrolirali, a gdje – kao, primjerice, na velikom području Banjolučke biskupije – uopće nije bilo otvorenih sukoba. Očito je, također, da ništa „obrambeno“ nema ni u nepresuđenom genocidu u prijedorskom kraju, a poglavito u presuđenom u Srebrenici, kao ni u opsadi i mrcvarenju Sarajeva te tolikim brojnim masovnim zločinima nad nesrpskim narodom…

Hrvati ga imenuju „Domovinskim ratom“ koji je započeo 1. listopada 1991. napadom JNA na hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini. I dok taj naziv nepogrješivo odgovara naravi rata u Hrvatskoj jer je izborena samostalnost „domovine“, istodobno je to dvojbeno kada se kazuje iz perspektive življenja u BiH. Doduše, etimologijom riječi može se napraviti poveznica s „domom“ i „domovinom“ kao prostorom duha, pa bi onda značilo da su se Hrvati borili očuvati taj dom i svoje najmilije u njemu. No, i tu dolazimo do pitanja kakve veze ima „čuvanje doma“ sa zločinima u, primjerice, Ahmićima ili Stupnom Dolu, ili na samome početku rata u pojedinim krajevima Bosanske Posavine…

Međunarodni sud u Haagu rat je na prostorima bivše Jugoslavije hladno-birokratski okvalificirao kao „oružani sukob“. I to je zasigurno najpreciznija definicija koja nikoga emocionalno ne dotiče: ni u negativnom, ni u pozitivnom smislu. Međutim, upravo zbog toga što se njime „sve poremetilo“ u odnosima među ljudima i što je toliko smrti posijano i što ljudi nikako ne mogu prema tomu biti ravnodušni, valjalo bi ga nazvati „Posljednjim ratom“. U toj bi se sintagmi mogao nazrijeti i odgovor na pitanje: „Za što smo se borili?“ – da se više nikada na taj način ne borimo! Politika neka vodi svoje bitke koje su u demokratskom svijetu legitimne, bez obzira koliko zapetljane bile, ali iskustvo krvoprolića mora proizvesti svijest da ljudi na Balkanu nisu toliko glupi kako bi ponovno uzeli oružje u ruke. Sveti papa Ivan Pavao II. to je nedvosmisleno poručio po dolasku u Sarajevo 12. travnja 1997., i to odmah u zračnoj luci – da više nikada ne bude rata.

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju