Katolički tjednik

„Nalazimo se u kulturi isključenosti, što je svojevrsni komunikacijski kapitalizam“, papa Franjo izaslanstvu novinara 26. kolovoza 2023.

Psihologija bilježi kako postoje različiti oblici poremećaja osobnosti koji se obično reflektiraju na čovjekovo pamćenje i svijest te u konačnici na shvaćanje njegova identiteta. Ljudi zahvaćeni takvom vrstom oboljenja, ne samo da u bitnomu zaboravljaju događaje iz vlastite prošlosti, nego i to tko su oni zapravo, stvarajući svoj alter ego. Uzroci toga mogu biti višestruki i raznoliki, a u načelu su mješavina genetičkih (nasljednih) i okolišnih (izvanjskih) čimbenika. Premda je to vrlo ozbiljna stvarnost, na simpatičan je način prikazana u animiranom filmu iz 2006. Ledeno doba 2: Otapanje. Tu, naime, čudna družina mamut Manny, ljenjivac Sid i sabljasti tigar Diego, bježeći od katastrofe, nailaze na još čudniji trio: dva oposuma Crasha i Eddieja te mamuticu Ellie koja je odrasla s oposumima te vjeruje da je i ona oposum i da su ova dvojica vragolana njezina braća. No, nakon niza pustolovina polako shvaća realnost i razaznaje da ipak pripada drugoj vrsti. Pri tome je ključno bilo što je smogla snage prisjetiti se svoje prošlosti kako bi došla do trenutka istine, bez obzira koliko bolan bio – da je ostala siroče i da su je oposumi spasili. Uistinu, suočavanje s realnošću nužno je i u stvarnom životu kako čovjek, ali i cjelokupno društvo, ne bi stvaralo svoj alter ego i obolijevalo od poremećaja osobnosti. Pri tome, u korporativnom smislu, ključnu ulogu imaju mediji masovne komunikacije.

A oni se na prostoru Balkana, promatrano u globalnom smislu, zbilja nisu proslavili. Štoviše, razdoblje posljednjega rata i poraća enciklopedijski je primjer medijskoga sluganstva – u službi različitih suprotstavljenih politika, a ne istine. Pogleda li se pak malo širi kontekst, lako se da uočiti kako je to zapravo samo mentalni nastavak 50-godišnje upregnutosti u komunističku propagandu i kreiranje stvarnosti kako je diktirala partija. Ilustrativan je primjer toga odnos prema simbolu i sadržaju Bleiburga. Dok su se na jednoj strani u cjelokupnom javnom prostoru – počevši od škole, preko medija do umjetnosti – demagoški analizirala i prikazivala zlodjela nacista i ustaša, dotle se o partizanskim zlodjelima, tj. poslijeratnim pokoljima u režiji tzv. „antifašista“ nije smjelo ni pomisliti. Stoga su generacije stasale na uvjerenju kako su Tito i njegovi partizani oličenje dobra te, onda, svi oni koji bi to u bilo kojem obliku pokušali osporiti, predstavljaju sile zla. To je na nedvosmislen, ali očito nenamjeran, način u svibnju 2020. – u prosvjednima događanjima vezanim uz održavanje mise za žrtve Bleiburške tragedije u Sarajevu – potvrdio predsjednik SABNOR-a Nijaz Skenderagić rekavši: „Najbitnije je da imamo iste povratne poruke ljubavi, solidarnosti i mira, a ne da nam stalno kopaju po prošlosti i da nam na svoj način ispisuju historiju kakvu oni smatraju da se desila.“ Upravo se, dakle, na taj način pokazuje kolektivni poremećaj osobnosti koji u određenom trenutku postojanja mora rezultirati propašću – što se s komunizmom i dogodilo, iako toga očito neki još nisu svjesni.

Štoviše, na istoj se misaonoj podlozi i danas grade narativi o događanjima u Bosni i Hercegovini tijekom 1990-ih. Zahvaljujući prije svega mass-medijskoj mašineriji, još uvijek se događa polarizacija društva na barem trima različitim nacionalnim stranama, s realnom opasnošću gubitka poveznice sa stvarnošću. Pogleda li se dominantna srpska javnost, onda je lako uočiti kako je ona već uvelike izgradila svoj alter ego, pa umjesto suočavanja sa zlom velikosrpske ideje, djeluje iz perspektive žrtve – kako Drugoga svjetskog, tako i posljednjega rata. Da je k tomu tako, svjedoči, između ostaloga, i činjenica kako je cjelokupno političko i vjersko vodstvo Srba imalo obraza 5. kolovoza 2023. obilježiti tzv. „Dan sjećanja na progon Srba iz Hrvatske 1995. u vojnoj akciji Oluja“ ni manje ni više nego u Prijedoru. A s obzirom na sve zločine koje su srpske snage počinile u tom gradu (sa stvarnim elementima genocida) te na postojanje logora u njegovoj blizini (Omarska, Keraterm i Trnopolje), vjerojatno bi još bezobraznije bilo samo da su to učinili u Srebrenici ili pokušali u Vukovaru… Naprosto nedvojbeno je kako je upornim medijskim zavaravanjem stvorena slika o nekom „nebeskom narodu“ kojega samo zbog njegova srpstva cijeli svijet mrzi.

Premda postoji velika razlika u pluralizmu mišljenja, razvidno je kako i bošnjački mediji, već tri desetljeća, kreiraju sliku ekskluzivne žrtve. To se poglavito prepoznaje u odnosu prema Hrvatima. Tako da će, recimo, većina Bošnjaka danas vrlo dobro znati za logore koje je u ratu imala hrvatska strana: Dretelj, Heliodrom i Gabela, te za zločine u Ahmićima i Stupnom Dolu. Istodobno, „nikad čuli“ nisu za bošnjačke logore: Muzej u Jablanici, Silos u Tarčinu, Stadion Iskra u Bugojnu, Muzička škola u Zenici…, kao ni za zločine Armije BiH u Središnjoj Bosni, Rami i dolini Neretvice. Pa i onda kada se u tim medijima pojavi izvješće o kakvoj obljetnici ovih zlodjela, to će zbilja biti urađeno „pro forme“ – da bi se stvorio privid objektivnosti (stavljeno sa strane, kratkotrajno vidljivo i sl.), a ne s ciljem (in)formiranja javnosti. Zato se mnogi ponašaju kao krtice na svjetlu kada dođe kakva osuđujuća presuda iz doba rata protiv Bošnjaka… A kada je riječ o Hrvatima u BiH – vidljivo je kako oni, nemajući snažna vlastitog medija, već godinama gube na ovom polju, tako da se tu nema puno što kazati.

Sve u svemu, bez obzira koliko se dugo netko zavaravao, nema sumnje da će jednoga dana morati shvatiti kako mamut koji – pretvarajući se da je oposum – nije „nespretan“, nego je naprosto takav zato što nije to što si je umislio da jest. Jer poremećaj osobnosti nije vrlina, nego bolest.