Katolički tjednik

Živeći u aktualnom trenutku postmoderne, gotovo na svakom koraku možemo uočiti kako slike iz filmske fikcije od prije 30-ak godina sada postaju stvarnost. Roboti koji su odavno zamijenili ljude na mnogim radnim mjestima, „evoluirali“ su do te razine da, ne samo svojim izgledom, nego i inteligencijom počinju stvarati konkurenciju čovjeku i čovječanstvu. Svoje uloge izvršavaju onako kako su programirani te su već u široj uporabi u uslužnim djelatnostima kao: čistači, dostavljači, recepcionari, zabavljači i sl. Oni koji ih angažiraju imaju samo riječi hvale jer roboti nisu zahtjevni kao ljudi: ne trebaju bolovanje i izostanke zbog obiteljskih obveza, ne optužuju za mobing, nemaju „loš dan“ i tek ih s vremena ne vrijeme valja servisirati, pa potencijalno donose mnogo više profita. Ipak, unatoč svemu jedino što im nedostaje i što nikada neće moći imati jest: duša. Upravo ona kaže kako zdušno obavljati posao, pa i onda kada nije sve perfektno, znači donositi i davati više nego što puki profit može ostvariti. S obzirom na situaciju, izgledno je da ovih „robotskih izazova“ ovdašnje podneblje u skorijoj budućnosti neće imati, ali zato ostaje zakopano u one koji mu ništa dobra ne donose.

Na sarkastičan je to način opjevala sarajevska pop-rock grupa Letu Štuke upućujući kako zbog nepotizma, mita i korupcije za obavljanje poslova nisu presudne kvalifikacije – taman one bile i visoko-sofisticirane, nego „veze“. Tako u pjesmi iz 2018. Zemlja gori (album Topla voda) kažu: „Zemlja gori, jednom shvati/ Cijeli svijet je na kamati./ Robot tebe zamijenit će/ Nisi rentabilno biće.// Ne foliraj, istorijo/ Otkud tebi ti podaci/ Nema radnog mjesta praznog?/ Sve kumovi i rođaci.// Svud će robot bez problema/ Al' na Balkan prolaz nema/ Jer je čovjek ovdje proklet/ Što radi od devet do pet.“ I zbilja ne samo ovdje, ali na osobit način ovdje, uočljiva je tendencija što manje raditi, a što više i što lakše zaraditi. Odatle je razvidno kako nema sumnje da će „veze i vezice“ još zadugo imati „referentnu“ ulogu u društvu.

Sve to proizvodi negativnu selekciju gdje nitko istinski ne profitira. Jer rad nije samo plaća, nego ima i svoju ontološku dimenziju. „Čovjek svojim radom redovito uzdržava život i svoj i svojih, povezuje se sa svojom braćom i služi im, može iskazivati autentičnu ljubav i dati svoj prilog dovršenju Božjeg stvaranja. Štoviše, držimo da se čovjek, prikazujući Bogu svoj rad, pridružuje otkupiteljskom djelu Isusa Krista koji je radeći u Nazaretu vlastitim rukama, dao radu uzvišeno dostojanstvo. Iz toga proizlazi za svakoga čovjeka dužnost da savjesno radi, kao i pravo na rad“, upozorili su oci na Drugom vatikanskom koncilu (GS 67). U tomu se daje prepoznati kako će dimenzija posla imati nezamjenjivu ulogu u procesu ostvarenja, kako pojedinca, tako i društva – i nikakav ju robot do kraja neće moći nadomjestiti.

Na simboličan se način to moglo vidjeti u svojevrsnom eksperimentu kada je neprofitna katolička organizacija iz San Diega (SAD) Catholic Answers, putem umjetne inteligencije kreirala svećenika-avatara kojega je nazvala vlč. Justin. Riječ je o, pojednostavljeno kazano, kompjutorskom liku svećenika koji je osmišljen kako bi odgovarao na pitanja o katoličkoj vjeri, koristeći materijal iz virtualnog arhiva članaka, govora i apologetskih traktata rečene organizacije. Iako je sve to izgledalo simpatično (taj je lik za sebe govorio kako je već 25 godina svećenik i inkardiniran u Biskupiju Asiz), pa i višestruko edukacijski, katoličku je javnost na osobit način razljutilo to što je – uz poneki pogrješan odgovor – simulirao dijeljenje sakramenta. Konkretno, rado je saslušao „ispovijed“ te dao neke duhovne upute i izrecitirao riječi odrješenja. Uvažavajući neminovnost kako je umjetna inteligencija na putu preuzeti primat u svijetu komunikacija, i da katolici trebaju naučiti kako raditi s njom u prenošenju vjere, nedvojbeno je da neke „poslove“ naprosto po naravi stvari neće moći obavljati.

I dok se svijet sve više suočava s izazovima ovakvoga tipa, izgledno je da bosanskohercegovačko podneblje brinu namjerno stvorene brige koje – uz ostalo – kontinuirano proizvode nedostatak radne snage. Tako u jeku izborne godine kada političke stranke u BiH uvelike rade na predizbornoj kampanji, neovisno što Lokalni izbori 2024. još i nisu raspisani (trebali bi do 9. svibnja) i kada se UN sprema usvojiti rezoluciju o genocidu u Srebrenici (već dva puta prolongirano), situacija u državi kreiranoj u Daytonu, ukazuje na ljudsku bezočnost, ali i naivnost. Ova prva odlika razvidna je kod onih koji ne prežu ni od čega samo kako bi (ponovno) osvojili vlast, a druga je prepoznatljiva kod naroda koji je – baštineći tragično iskustvo ratnih strahota – opet kratkovidan i torovski usmjeren. Tako se dok sve malobrojniji Hrvati inzistiraju na političkoj jednakopravnosti, iznova čuju glasne priče o srpskoj „ugroženosti“ i bošnjačkoj potrebi „branjenja države“. Sve to dovodi do stanja u komu se opet priča o ratu, zatvaranju granica i mobilizaciji. No, unatoč tomu, povijest kazuje kako Bosna i Hercegovina, iznad svega, ostaje zemlja različitosti koje se, ne samo toleriraju, nego i s više ili manje uspjeha nadopunjuju. To upućuje na činjenicu kako je nužno prepoznati, prokazati i odbaciti rušilačke snage, a naglasak staviti na stvarne životne izazove koji zahtijevaju kontinuirani napor u njihovu rješavanju. Jer nikomu neće koristiti nikakve pobjede koje će predstavljati civilizacijski korak unatrag, vraćajući cijelo podneblje u doba pećinskoga života – dok se svijet bavi razvojem i primjenom umjetne inteligencije u svojoj svakodnevici.