Katolički tjednik

Još uvijek se, napose po bosanskim selima, može čuti pitanje koje stariji upućuju njima nepoznatu djetetu: „Čiji/a si ti?“ A kad djeca odgovore, očito je da to ima smisla samo onda ako pitalac poznaje osobu na koju zapitani upućuje. Dakako, najčešće zatim, ukoliko se „na prvu“ nije shvatilo, dolaze potpitanja: tko je otac/majka, gdje živi, čime se bavi, zna li ovoga ili onoga. Slične se „raspoznajnice“, u izmijenjenu tonu i načinu, koriste i za osobe zrele dobi. No, sve doskora bilo je uvriježeno udate žene nazivati po imenima njihovih muževa. Tako bi, recimo, Stipina supruga bila „Stipnica“, Matina – „Matnica“, Ivina – „Ivnica“… I premda to sve više – iz mnogostrukih razloga u koje nećemo ulaziti – iščezava, uobičajeno je prilikom razlikovanja, odnosno pobližega shvaćanja identiteta, koristiti poveznice koje se tiču bračnoga i krvnoga srodstva. Međutim, u svijetu već približno dva tisućljeća postoji raspoznajna odrednica koja je zajednička milijunima ljudi, a prvi je put zabilježena u Antiohiji – da se ondje „učenici najprije prozvaše kršćanima“ (Dj 11,26). Kršćani su, dakle, oni koji su takvu identitetsku sastavnicu dobili po Isusu Kristu u kojega su se i u čije ime su se krstili. Gledajući pak doslovnije, bolje bi bilo zvati se „kristovcima“, ili prema hrvatskom izričaju – Isukrst: „isukrstovcima“. No, htijući razjasniti tko je taj i „čiji je taj“ Isus, rođen u Betlehemu, nalazimo – premda su ga drugi različito oslovljavali – kako on sam sebe predstavlja nazivom: „Sin Čovječji“. U tome se zapravo i krije razlog zašto njegov rođendan znatan dio čovječanstva na osobit način proslavlja i što se to opisuje kao najradosnije doba godine.

No, tragom biblijskih tekstova uočavamo kako su upravo to teško shvaćali baš oni koji su ga „od malena“ poznavali. U njegovu „zavičaju“, tj. gradu gdje je odrastao – Nazaretu, kada ih je u trogodišnjem svome javnom nastupanju jednom zgodom posjetio, pitali su se: „Nije li ovo sin Josipov?“ (Lk 4,22) i opet: „Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin…“ (Mk 6,3). Također, evanđelist Ivan bilježi kako su, na Isusov govor o „kruhu života koji je s neba sišao“, a izrekao ga je „s onu stranu mora“, nasuprot Kafarnaumu (Iv 6,25), mrmljali govoreći: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba?'“ (Iv 6,42).

Ipak, istočnjačka kultura, poglavito kod Arapa, otkriva kako postoji i drugačija identifikacijska logika. Naime, i danas je prisutna praksa koju je engleski antropolog Edward Burnett Tylor (1832. – 1917.) nazvao teknonimija (od grčkog: τέκνον – „dijete“ i ὄνομα – „ime“), da se roditelje oslovljava imenima njihove djece. Tako, primjerice, ako neki Arapin imenom Salim ima sina Adama, njega će nazivati: Abu Adam, što doslovce znači: „Adamov otac“. Ili ako neka žena ima muško dijete imena Malik, nju će oslovljavati s „Umm Malik“ – „Malikova majka“. Ovo je poznato pod pojmom kunya na arapskom i koristi se u znak poštovanja prema ljudima.

Tim tragom nalazimo teološku istinu kako je Isus iz Nazareta otkrio pravu narav Boga – Boga koji je „Sina Čovječjega Otac“. On je Otac onoga kojega je čovječanstvo „porodilo“, tj. vjekovima „prizivalo“ i iščekivalo. Zapravo, grješni ljudski rod bio je uzrokom Isusova utjelovljenja u krilu Blažene Djevice Marije i rođenja u Betlehemu judejskome (usp. Mt 2,1). Zato je on uistinu i „Sin Čovječji“ i „Sin Marijin“. Zbog toga se i ispovijeda: „…koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa.“ To se potvrđuje i u Hvalospjevu uskrsnoj svijeći (Exultetu) kad se veli: „O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi! O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja!“ Tu se, u konačnici, prepoznaje kako je „pokretačka snaga“ utjelovljenja bila Božja ljubav koja je naišla na ljudsku suradnju u osobi Nazaretske Djevice, a koju se s pravom, u kunya oslovljavanju, može nazivati: „Umm Jehošuah“ – „Majka Isusova“.

Usvojiti tu logiku kao sržni dio svoje vjere, očito može onaj tko svoj um pripravi na to. U knjizi intervjua naslovljenoj Svjetlo svijeta novinar Peter Seewald pita papu Benedikta XVI. vjeruje li on još uvijek ono što je vjerovao kao dijete. Uvodeći u to pitanje, spominje slučaj njemačkog katoličkog filozofa Roberta Spaemanna (1927. – 2018.) kojega su, kao već priznata znanstvenika, pitali vjeruje li on stvarno „da je Isusa rodila djevica i da je činio čudesa, da je uskrsnuo od mrtvih i da s njime dobivamo vječni život“ – jer je to „djetinja vjera“. I veli da je tada 83-godišnji filozof odgovorio: „Ako tako hoćete, neka bude, vjerujem otprilike ono što sam vjerovao kao dijete – samo što sam o tome u međuvremenu više razmišljao. Razmišljanje me je na kraju uvijek utvrđivalo u vjeri.“ Papa Ratzinger je odgovorio kako misli slično: „Rekao bih: što je jednostavno, istinito je – a istinito je jednostavno… Naš je problem u tome što od drveća ne vidimo šumu, što od toliko znanja više ne nalazimo mudrost.“ Stoga je nedvojbeno kako će se mudrima moći zvati oni koji u rođenju Isusa Krista – unatoč svemu opterećujućemu – prepoznaju ljubav Boga koji je Sina Čovječjega Otac. Čestit Božić!