Katolički tjednik

U današnjem se dobu često mogu čuti obrazloženja očeva i majki zašto do iznemoglosti rade i trude se privrijediti što više: „Ako smo se mi morali patiti, neka se ne pati naše dijete!“ To samo po sebi ništa nije loše. Štoviše, moglo bi se opisati roditeljskom ljubavlju prema potomstvu i odgovornošću za obitelj. Logika je da će djeca imati veliku „odskočnu dasku“ ako budu imali dovoljno materijalnoga bogatstva i poprilično osiguranu egzistenciju. Čak i iskustvo uči da je to nerijetko uistinu tako – potomci bogatih roditelja samo se nastave bogatiti. U tom je kontekstu na ovdašnjem podneblju poznata izreka: „Para na paru, uš na fukaru.“ No, prije nego se zaključi kako je netko imao sreću roditi se u takvoj obitelji, valja imati na umu Isusovu opasku: „Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje kradljivci ne potkapaju niti kradu“ (Mt 6,20). Stoga će se mudar čovjek zbilja upitati što je to pravo bogatstvo, a što siromaštvo. Na tom tragu i pred najnaprednijom civilizacijom – onom na Zapadu, stoji pitanje što ostavlja svome potomstvu kao svoju najveću vrijednost i životnu „odskočnu dasku“: hoće li se i s čime će se „djeca morati patiti“?

Analizirajući povijesne tokove, lako je uočiti kako nije postojala niti postoji ijedna ni približno razvijena civilizacija kao što je ona na Zapadu, koja osigurava: slobodu pojedinca, demokraciju kao načelo društvenoga vladanja i socijalnu osjetljivost kao odraz zajedničke odgovornosti. Na tim se – u biti kršćanskim – temeljima razvila tehnologija koja čovjeku daje nebrojeno mnogo izvanrednih mogućnosti olakšati si život. No, istodobno mu je sa sobom donijela napast zaborava identiteta: tko je on, odakle je i kamo ide. Na ta je pak pitanja odgovor davalo kršćanstvo koje je u međuvremenu doživjelo i još uvijek doživljava istinski progon: ne iz javnosti, kako su to činili bezbožni režimi, nego iz ljudskoga srca, i to bez naznake povratka. Što to praktično znači, ponajbolje je opisao (kontroverzni) francuski književnik Michel Houellebecq u svomedistopijskom romanu Pokoravanje kada kaže: „Bez kršćanstva, europske civilizacije postale su tijela bez duše – zombiji. Samo, evo: je li postojala mogućnost da se kršćanstvo vrati u život? Ja sam vjerovao da postoji, nekoliko godina sam vjerovao u to – sa sve većom sumnjom, istina, pošto mi je sve bliža i bliža bila Toynbeejeva misao [Arnold J. Toynbee (1889. – 1975.), britanski povjesničar, op.a.], njegova ideja da civilizacije ne umiru tako što ih netko ubije, već tako što izvrše samoubojstvo“ (str. 191).

Proces toga spora umiranja zapadne civilizacije intimna je odlika postmoderne koja će – ako se stvari drastično ne promijene – svoja javna očitovanja imati u nadolazećim desetljećima. A ključno područje na komu se to događa jest: obitelj i njoj sukladno pitanje antropologije, što je uzročno-posljedično povezano. To je detektirala i Kongregacija za katolički odgoj kada je 2. veljače 2019. u svome dokumentu „za put dijaloga o pitanju 'roda' u odgoju“, naslovljenom Muško i žensko stvori ih, istaknula: „Antropološka dezorijentiranost, koja naširoko obilježava kulturnu klimu našega doba, zasigurno je pridonijela rastakanju obitelji s namjerom da se izbrišu razlike između muškarca i žene, koje se drži pukim učincima povijesno-kulturalne uvjetovanosti“ (br. 1). Drugim riječima, pri samoubojstvu zapadne civilizacije prednjači liberalistički izum gender ideologije koji – niječući da se čovjek rađa kao muško ili žensko, nego se navodno tek poslije opredjeljuje što će biti – udara na zdravi razum, a istodobno i civilizacijske temelje. Koliko je to apsurdno i, u konačnici, bolesno, moglo se vidjeti sredinom rujna 2023. kada su se na željezničkom kolodvoru u Berlinu okupili ljudi koji se „identificiraju kao psi“ te su komunicirali isključivo zavijanjem ili lajanjem jednih na druge.

U takvom ozračju, kada su sve, pa čak i prirodne, norme relativizirane nedvojbeno je kako institucija obitelji biva obezvrijeđena. Izravna posljedica toga jest enormni pad nataliteta i kulminacija procesa otuđenja čovjeka koji postaje individualističko božanstvo – bogat svime i svačim osim ljubavlju, kao pokretačkom civilizacijskom snagom. Stoga pitanje što je nužno „ostaviti djeci kako se ne bi patila“, seže u područje spremanja za život. Na temelju aktualnoga stanja, to pak upućuje kako je potrebna angažiranost svih segmenata društva u osnaživanju mladih ljudi za stupanje u brak, koji će biti lišen svih surogat-natruha i odražavati Božji plan zajedništva muškarca i žene (usp. Post 2,24). To je jamačno najveće bogatstvo koje je zapadna civilizacija rasula u bezdan vremena i sada ga je potrebno ponovno otkriti. Na to je upozorio i papa Franjo u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Christus vivit od 25. ožujka 2019. kada je poručio mladima: „Vrijedi dati svega sebe u obitelji, u njoj ćete naći najbolje poticaje za sazrijevanje i najljepše radosti koje možete dijeliti. Ne dopustite sebi da vam ukradu mogućnost da ljubite zaozbiljno. Ne dopustite da vas prevare oni koji predlažu život individualističke razuzdanosti koja na kraju dovodi do izolacije i najgore samoće“ (br. 263). U tom smislu i Crkva mora prepoznati redoslijed prioriteta, jer: „Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce“ (Mt 6,21).