Katolički tjednik

Ostat će zabilježeno da je i prije objelodanjivanja prve enciklike koja iz crkvene perspektive tretira sredstva društvenih priopćavanja Vigilanti cura (1936.), sveti papa Pio X. (1835. – 1914.) kazao: „Nema danas uzvišenijeg poslanstva od novinarskoga. Moji su predšasnici blagoslivljali mačeve i oružje kršćanskih junaka, a ja se sada sretnim smatram da mogu zazivati blagoslov s neba za jednog katoličkog novinara!“ Koliko je riječ koja dopire do širih masa moćno oružje, Crkva je prepoznala i na Drugom vatikanskom koncilu spomenuvši kako ta sredstva mogu biti „pomoć čovječanstvu“, ali ih čovjek također može uporabiti i na „vlastitu štetu“ (usp. IM 2). Na tom se tragu još u 19. stoljeću njemački političar i lider Deutsche Zentrumsparteia, političke stranke čiji se program temeljio na katoličkim načelima, Ludwig Windthorst (1812. – 1891.) uspješno odupirući antikatoličkoj politici kancelara Otta von Bismarcka (1815. – 1898.) u doba tzv. Kulturkampfa, napisao: „Bila bi nam potrebna šesta crkvena zapovijed: Ne čitaj zloglasnih novina i časopisa!“ Ove bi riječi u postmoderno vrijeme hiperprodukcije kada je svatko „novinar“ i kada je „vijest“ sve ono što ljude šokira, valjalo češće ponavljati i zapitati se što znači kao katolik biti uključen u svijet masovnih medija.

 

Balkansko podneblje, u čijem je srcu Bosna i Hercegovina, kao simbolički šeol zapadne civilizacije i na ovom planu ima svoje nutarnje slojevitosti. Od medijskoga izričaja koji je tu dostupan, a može ga se – zbog činjenice u čijem je vlasništvu, tko su oni koji ga kreiraju i što je područje zanimanja – nazvati katoličkim, valja podsjetiti da postoje: četiri mjesečnika i jedan tjednik; zatim dvije radiopostaje; više od 100 mrežnih stranica i portala; te mnoštvo aktivnih ili manje aktivnih prisutnosti na društvenim mrežama. Međutim, što se od svega toga uistinu može nazvati novinarstvom, zbilja je teško kazati. Ako prihvatimo da su osnovne zadaće ove profesije „obavještavanje javnosti o svim činjenicama važnima za spoznavanje svijeta, radi podizanja kvalitete života i radi boljega snalaženja ljudi u društvu i pojedinaca u međusobnim odnosima“ te aktivno kreiranje javnoga mnijenja, onda je jasno da je izbor dosta sužen. A kada se imaju na umu raznolikost novinskih formi i aktualnost, razvidno je da je više toga što je prikladnije staviti pod nazivnik periodike, rubnoga novinarskog izričaja i interne domene, nego stvarnoga bavljenja novinarskim poslom.

 

Stoga se može konstatirati da je u BiH vrlo malo „katoličkih“ novinara, premda ne nedostaje onih koji će „pisati“ o svemu i svačemu. Zbog mnogostrukih razloga vidljivo je kako još uvijek stoji otvorenim poziv crkvenih otaca da je potrebno „pravodobno izučiti svećenike, redovnike i laike koji će posjedovati potrebnu spremu u uporabi tih sredstava u apostolske svrhe“ i to na način „da dobiju potpunu formaciju prožetu kršćanskim duhom“ (IM 15). Papa Sv. Pavao VI. je u svojoj enciklici Evangelii Nuntiandi (1975.) na osobit način ukazao kako je to „vlastito polje evangelizacijskog rada“ vjernika laika (br. 70). Riječ je, dakle, prvotno o vjerničkom svjedočenju u javnosti na način novinarske profesije za koji dotični treba dobiti i dostojnu plaću, a ne o plaćeničkom angažmanu pod vodstvom Crkve.

 

Istodobno to znači i da bi takvi trebali uživati i povjerenje u crkvenoj zajednici. No, nerijetko se događa upravo suprotno: da oni koji se bave „katoličkim“ novinarstvom nemaju pristupa informacijama koje se primarno tiču crkvenih stvarnosti. Na različite načine informacije koje mogu doći iz samostana, župe, biskupije, nuncijature… prije dobiju novinari iz tzv. svjetovnih medija, nego oni kojima je vlasnik Crkva. Dakako, ne bi bilo pošteno generalizirati, ali kako rekoše stari Latini: „Exceptio firmat regulam – Iznimka potvrđuje pravilo.“ Odatle prepoznajemo i općeniti izostanak svijesti o važnosti masovnih medija kod velika dijela svećenika, redovnica i redovnika – osobito onih na župama. To se, onda, izravno odražava i na djelovanje „katoličkih“ medija. Govoreći iz perspektive jedine tjedne katoličke i hrvatske novine u BiH, razvidno je kako će biti potrebno na tom planu sustavno poraditi te barem jednu nedjelju u godini nazvati Nedjeljom Katoličkog tjednika – kada će se, ne samo prikupljati novčani prilozi, nego kada će se ukazati na ulogu i potrebu ovakvoga sredstva društvenih priopćavanja koji već neko vrijeme ima svoju digitalnu formu u obliku portala Nedjelja.ba i videoprodukcije. Jer očito je da je to „naš glas o nama“.

Piše: Josip Vajdner