Katolički tjednik

U zapadnoj civilizaciji kojoj i ovdašnje podneblje u određenom obliku pripada i kojoj nadasve stremi, davno prošlo vrijeme jest ono u kojemu je župnik bio „glavna faca u selu“. Ne samo što je sve više onih koji završavaju visoke škole, postižu akademske titule i imaju znanje s različitih područja te svećenik nije „najpametniji“, nego što zakonitosti sveprisutnoga individualizma nalažu kako ga se često uopće ne treba ni pitati za mišljenje. Posljedica toga jest da se i pojam Crkve – unatoč inzistiranju Drugog vatikanskog koncila kako je ona „mistično tijelo Kristovo“ (usp. OE 2) – svodi samo na njezino hijerarhijsko vodstvo. Ono što je kroz Katoličku akciju s nenadmašnim Bl. Ivanom Merzom (1896. – 1928.) i njegovim Hrvatskim orlovskim savezom, prije II. svjetskog rata dosegnuto u organizacijskom i sadržajnom smislu, to je porušio komunizam. Razdoblje tzv. demokratskih promjena nosilo je u potenciji obnovu, ali ju je ugušio krvavi rat iz 1990-ih na koji se - osobito u BiH – nadovezalo „lutajuće“ poraće te se od Crkve traži da bude ono što nije, dok se istodobno očekuje da napusti ono što jest. U tom ozračju nerijetko se događaju „razočarenja“ s obiju strana prezbiterijske pregrade.

Nakon što je Katolička Crkva dobila slobodu izići iz okvira sakristije, počela je ponovno obnavljati svoje institucije te biti djelatno prisutna u društvu. Uz onaj župni, sada je mogla imati i školski vjeronauk te osnivati i voditi svoje škole; njezina humanitarna djelatnost kao odraz institucionalizirane ljubavi postala je vidljiva kroz Caritas; opet je (in)formativno bez cenzure mogla biti prisutna u javnosti na način da ima svoje medije masovnih komunikacija; mnogobrojni vidovi pastorala i dušobrižništva poput rada s djecom i mladima, duhovne skrbi za vojnike, medicinsko osoblje i bolesnike te stare i nemoćne... dobili su sustavne i uređene forme. S obzirom na opseg toga posla, jasno je bilo kako to neće moći biti povjereno samo redovnicama, redovnicima i svećenicima, nego će valjati angažirati laike.

U tom procesu odviše lako moglo se i može upasti u dvostruku zamku: na jednoj strani jest očekivati da će vjernici laici sve raditi samo „za milost Božju“, tj. jer su vjernici – pro bono, odnosno besplatno, te da im nisu potrebne profesionalne vještine i adekvatna školska sprema u poslu; a na drugoj, da valja uposliti profesionalce koji ne trebaju ni biti vjernici, nego kao plaćenici obavljati ono što se od njih očekuje. Odatle se po inerciji stvari nametnulo pitanje koje je detektirano još na početku XX. stoljeća: tko će raditi i kako ga platiti? Sadašnjost i ne tako davna prošlost ukazuju kako je i za jedan i za drugi segment odgovora na ovo bilo (i ima) nemalo promašaja koji onda rađaju različitim frustracijama.

Primjerice, ako vjernik laik dođe u neku crkvenu instituciju te za nadređenoga ima svećenika ili časnu sestru, onda se događa da u njima gleda isključivo duhovne osobe (duhovnike). Međutim, da bi se izvršavali profesionalni zadatci, potrebno je, uz ostalo, i ukazivati na pogreške te uposlenike poticati na radno usavršavanje i napredovanje. Drugim riječima, nadređeni ne bude dušobrižnik, nego „poslovođa“. Stoga se nerijetko dogodi da takav proces proizvede razočaranost „u Crkvu“ – pri tome misleći isključivo na crkveno vodstvo, a ne i na laike kao dio toga Tijela. I k tomu, ako dotični/na nije dobio/la očekivanu plaću, rađa se osjećaj iskorištenosti. Na sličan način oni koji svoj angažman u crkvenoj instituciji promatraju čisto kao posao koji valja odrađivati, također imaju opasnost osjećaja frustracije. Jer, recimo, takav treba prenijeti javnosti ljepotu liturgijskoga slavlja, a on sam u Boga ne vjeruje; ili npr. očekuje da ga ljudi shvate kad govori što je to Caritas, a on sam nikada nije ni pristupio zajednici u kojoj se očituje ta djelotvorna ljubav; ili možda radi u katoličkoj školi, a školarcima/studentima protiv Crkve govori.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba