Katolički tjednik

Narod veli: „Dogovor kuću gradi!“ No, u nesređenim društvima, kakvo je bosanskohercegovačko, upravo taj „dogovor“ najčešće izostaje. Štoviše, on je u korijenu obiteljskih, pa i osobnih problema, te se za nekoga kaže kako se „sam sa sobom ne slaže“. Organizacija u kojoj se zna tko, što i kada radi već je pola obavljena posla. To je osobito vidljivo u iznimno složenim akcijama, pojavama i institucijama. Znajući to, Rimljani su inzistirali na obdržavanju reda: „Serva ordinem et ordo servabit te – Čuvaj red i red će te čuvati.“ Drugim riječima, svatko neka radi svoj posao i ne petlja se u tuđi pa će svi zajedno napredovati. Međutim, u tome se krije i velika opasnost: šutnjom i „nemiješanjem“ odobravati moguće loše djelovanje pojedinaca i skupina te tako (ne)izravno sudjelovati u kreiranju grješnih struktura koje sustavno upropaštavaju društvo. Ovo je poglavito delikatno pitanje kada se govori o odnosu: Crkve i države, vjere i politike, duhovne i materijalne sastavnice.

Iznoseći iskustvo s ovoga područja, Sveto pismo će zabilježiti zgodu u kojoj su uhode postavile pitanje Isusu o davanju poreza državnoj vlasti. „Proničući njihovu lukavost, reče im: 'Pokažite mi denar. Čiju ima sliku i natpis?' A oni će: 'Carevu.' On im reče: 'Stoga dajte caru carevo, a Bogu Božje.'“ (Lk 20,23-25). Također, Sv. Pavao će upućivati robove „da svoje gospodare smatraju svake časti dostojnima“ (usp. 1 Tim 6,1), ali istodobno i gospodare da svojim robovima pružaju „što je pravo i pravično, znajući da i vi imate Gospodina na nebu!“ (usp. Kol 4,1). Dakle, imajući, uz ovo, na umu Isusovu logiku neopiranja Zlomu i „okretanja drugoga obraza“ (usp. Mt 5,39), mogli bismo kazati kako Crkva inzistira na potpunoj odijeljenosti od državnih, tj. političkih poslova ukazujući da je bitnije ono što je usmjereno na izgradnju kraljevstva nebeskog, a ne ljudskog.

Na tom je tragu i odbacivanje tzv. teologije oslobođenja koja je pod vodstvom Gustava Gutierreza, Leonarda Boffa, Ernesta Cardenala i još niza svećenika i teologa ustala protiv državnih struktura želeći promijeniti društveno-političko stanje u Latinskoj Americi i donijeti više pravde siromašnima i marginaliziranima. Mnogi se još uvijek sjećaju kako je sveti papa Ivan Pavao II. za vrijeme posjeta Nikaragvi u ožujku 1983., s uzdignutim prstom, zaprijetio svećeniku, pjesniku i tadašnjem ministru kulture Cardenalu poručivši kako mora „regulirati svoj položaj s Crkvom“. Istodobno je potvrdio potporu nadbiskupu, a kasnije i kardinalu Miguelu Obandu y Bravu kojega su u toj državi optuživali da je konzervativac koji nema osjećaja za siromahe.

Međutim, ono što ovi teolozi nisu shvaćali, a o čemu je Veliki Ivan Pavao II. imao iskustvo jest kako marksistička načela, koja su oni utkali u svoje protivljenje državnom aparatu, također proizvode nove nepravde i nastavljaju spiralu zla. I povrh toga, bio je uvjeren da pastiri duša moraju biti slobodni, a ne upregnuti u politički aktivizam bez obzira kojim povodom. Što istodobno ne znači kako njihove propovijedi trebaju biti apstraktne i društveno bezlične, a njihov angažman sveden na sakristiju. Papa Wojtyla je to u praktičnom obliku pokazao aktivno sudjelujući u rušenju bezbožnoga komunizma, ali i u prokazivanju bezdušnoga kapitalizma koji – kako se izrazio u svojoj enciklici Dives in misericordia iz 1980. – zarobljava ljudsku obitelj u „radikalno nepravednom položaju“ u kojemu djeca u društvu obilja umiru od gladi.

Prenoseći to na stanje u Bosni i Hercegovini i osobito položaj najmalobrojnijega konstitutivnog naroda, možemo konstatirati kako su potkupljivost i politički angažman svećenika – pa i kroz agitiranje u izbornome procesu u svojstvu predstavnika Crkve – neprihvatljivi. No, istodobno je teški grijeh propusta šutjeti na licemjerje međunarodnih i ovdašnjih političkih čimbenika u stvaranju privida jednakopravnosti i multietičnosti; ili još gore, svojim istupima poput najgorih izroda davati svoj doprinos tomu. Kao simbolična ilustracija sa stvarnim društvenim primjenama takvoga stanja dolazi informacija da je Predsjedništvo BiH 10. lipnja 2020. prihvatilo pokroviteljstvo Božićnih jaslica koje će biti postavljene na Trgu Sv. Petra u Vatikanu od 10. prosinca 2020. do 6. siječnja 2021. To je isto ono Predsjedništvo koje je u svibnju 2020. predvodilo harangu na Katoličku Crkvu u Sarajevu zato što je htjela slaviti misu za duše onih koji su bez suda i presude na najokrutniji način ubijeni, počevši od Bleiburga pa diljem bivše države. Očito je krajnje vrijeme podvući crtu ispod koje se ne može ići u odnosu prema  političkoj stvarnosti kako ne bismo iznova preuzimali uloge generala poslije bitke.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba