Katolički tjednik

Dok smo živi svjedoci hibridnoga političkoga nacionalizma koji u Bosni i Hercegovini svakodnevno žanje plodove bezumlja, istodobno možemo vidjeti kako sjeme zla nije posijano samo na ovdašnjoj plodnoj zemlji. Bez obzira što smo odavno uvidjeli kako nam o demokraciji govore oni u čijim se domovinama taj oblik vladavine ni približno ne poštuje - kao što je recimo Velika Britanija gdje Irci još uvijek osjećaju engleski teror; ili nas o zdravu domoljublju poučavaju Francuzi u čijoj zemlji postoje cijeli gradovi nastanjeni ljudima koji tu istu državu doslovce mrze; ili pak o integraciji u društvo lekcije drže oni koji u vlastitom domu muku muče s doseljenicima - kao što je Njemačka; ipak uvijek iznova budemo zatečeni slikama iz Sjedinjenih Američkih Država koje se vežu uz problem odnosa, uvjetno rečeno, crnačkoga i bjelačkoga pučanstva. S obzirom na rasni sastav pučanstva, to je nešto što je na našem govornom području dosta strano i daleko. Međutim, kada ovakva tema u praktičnom smislu dođe na red, onda ne možemo ustvrditi kako smo s njome načisto.

Ono što kao prvo valja uočiti jest da je rasizam najgori oblik diskriminacije. Odnosno, preciznije bi bilo kazati da je prvotni sadržaj pojma "diskriminacija" - obezvrjeđivanje nekoga zbog njegove boje kože. Razlog tomu leži u činjenici da rasist apriorno zauzima stav o nekoj osobi već kad je izdaleka vidi. O istoj ne mora prepoznati je li žensko ili muško; koje je nacionalnosti - je li Hrvat, Srbin, Bošnjak, Bugarin...; ne mora znati njezine političke i ine stavove - što je sve preduvjet za neki drugi oblik diskriminacije. Jer boja kože je nešto što ljudi ni u kojem obliku ne mogu birati. Da postoje takvi izbori, ne bi se primjerice neki bijelac mogao pretvarati da je crnac kako bi bio izabran na za tamnoputa čovjeka predviđenu poziciju.

Neovisno o činjenici da je pod utjecajem dominantnih državnih politika, koje su u povijesti financirale ekspedicije i pokoravanja "nepoznatih teritorija" nastanjivanih narodima drugačije boje kože, i u Katoličkoj Crkvi bilo nemalo "lutanja", ipak se može ustvrditi kako je ona s ovom temom načisto. Ostavivši po strani spekulacije jesu li starozavjetni likovi bili tamne ili svijetle puti, valja se prisjetiti da je prvi novozavjetni strani obraćenik, kako je zapisano u Djelima apostolskim (8,26-40), bio Etiopljanin - dakle crnac - dvoranin, "visoki dostojanstvenik kandake, kraljice etiopske, koji bijaše nad svom njezinom riznicom", a kojega je Filip krstio. Nadalje, mnogi svetci koji odražavaju istinsko lice Crkve bili su crnci. Hrvatskom narodu vjerojatno najpoznatiji jest Sv. Anto pustinjak, često nazivan ocem monaštva, kojemu naši ljudi dodaju i naziv „marveni“ – zaštitnik stoke, blaga. Osim njega teolozima je važniji Sv. Augustin, autor tisuće pisama, rasprava, traktata i knjiga - čovjek koji je i danas nezaobilazna instanca u teološkim pitanjima, a ima što kazati i na polju odnosa prema političkim uređenjima (usp. O Božjoj državi). Uz njega se, dakako, neraskidivo i veže njegova uplakana majka Sv. Monika, laikinja koja je nedvojbeno utjecala na njegovo obraćenje i s kojom se danas mnoge crnačke majke mogu suživjeti. Također, iako nije proglašen svetim, vjerojatno najplodonosniji kršćanski pisac, teolog i bibličar Origen spada u plejadu crnih osoba koje su ostavile neizbrisiv trag u Crkvi. Osim njih u Rimskom kanonu – onom najdužem kojeg svećenici rijetko uzmu u misi – spominju se i svete mučenice iz Kartage Perpetua i Felicita. U tom svetačkom nizu valja spomenuti i Sv. Jozefinu Bakhitu, rođenu u Darfuru, na jugu Sudana, koja je kao ropkinja dospjela u Italiju, 1890. prihvatila kršćanstvo te ubrzo kao odgojiteljica postala omiljena među djecom; te Sv. Martina iz Porresa kao prvog američkog crnca, rodom iz Perua, kojega je Sv. Ivan XXIII. proglasio svetim 1962. 

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba