Katolički tjednik

Iskustvo nas uči kako na Balkanu eho nekoga događaja nerijetko bude tegobniji nego to što se zbilo. Svjedoci smo kako je, unatoč stradanjima, progonima i neimaštini u ratnome ludilu 1990-ih, mnogima poraće zapravo bilo teže. Odatle su ljudi skovali izreku: „Preživjeli smo rat, valja preživjeti mir!“ Jer dok su trajali sukobi, čovjek je mogao s popriličnom sigurnošću definirati odakle mu dolazi opasnost i tko mu je neprijatelj. Međutim, kada je utihnulo oružje, na scenu su stupili različiti lupeži sa svojim marifetlucima i zakulisnim igrama, tako da je bilo teže dokučiti od koga vreba više opasnosti – od „prijatelja“ ili „neprijatelja“. U središtu svega, dakako, ponovno je bio novac, odnosno „laka para“ koja je na ovdašnji prostor stizala u obliku donacija kako bi se sanirale ratne štete, a nerijetko je bivala izvorom bogaćenja kojekakvih mešetara. Slično će potvrditi i, recimo, svećenici da su se nakon razornih poplava sredinom svibnja 2014. susreli s nemalim izazovom kako odgovoriti pritiscima za raspodjelom pomoći i svemu što to povlači za sobom. Treba li, onda, uopće dvojiti kakva će biti situacija nakon što, s Božjom pomoći, skonča aktualna pandemija koronavirusa – da će njezin eho, tj. posljedice biti dugotrajne i za mnoge ljude uistinu tegobne?

Preventivne mjere u cilju suzbijanja širenja pandemičnog virusa, koje su uvele vlasti, pogodile su sve slojeve društva. Većina država je uglavnom ograničila kretanje, naredila socijalnu – zapravo fizičku – distancu te zatvorila male i srednje obrte. U tom smislu i poglavari mjesnih Crkava su u načelu bili odredili da svećenici slave mise bez sudjelovanja vjerničkoga puka te otkazali sva hodočašća i masovnija okupljanja. A gdje god je netko izrazio drugačije mišljenje ili imao drugačiji pristup situaciji, bio je, najblaže rečeno, proglašen čudakom. No, uslijed svega toga, izvršni direktor programa hitnih slučajeva u zdravstvu pri Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) Michael Ryan krajem travnja je pohvalio „švedski model“ – gdje nisu uvedene takve restriktivne mjere kao u drugim zemljama svijeta. „I u Švedskoj je kao i u ostalim zemljama zabilježen veliki broj zaraženih i preminulih od koronavirusa, pogotovo starijih, međutim rizik da se bolest ponovno vrati ili da obole od virusa COVID-19 je mnogo veća u zemljama koje su uvele mjere zabrane ili karantene i tzv. represivne mjere, nego, primjerice, u Švedskoj koja nije pribjegla takvim metodama“, kazao je Ryan objasnivši da na taj način pojedinac i društvo stječu mogućnosti snažnijeg imuniteta.

I kada čovjek prosječne pameti sve ovo sagleda, ostaje najčešće zbunjen te se pita: komu vjerovati? Tom osjećaju još i više doprinose različite mjere koje neusuglašeno donose međusobno susjedne države. Ili kao što je to primjer u Bosni i Hercegovini: različiti entiteti. Tako se dogodilo da je u ovom „apsurdistanu“ Federacija BiH ukinula policijski sat, a RS nametnuo zabranu kretanja vikendom: pa bi onda čovjek koji, recimo, pođe na vikendicu, a mora proći kroz teritorij RS-a, mogao „zaraditi“ kaznenu prijavu ne prekršivši nikakav zakon u svojoj državi... Rekao bi kantautor Đorđe Balašević: „Vlast je vlast, i ja to poštujem: tu su paragrafi pa zagrabi nek' isto je i đavolu i đakonu, pa nek' se zna!“

Odatle je razvidno što znači da je „dosta svakom danu zla njegova“ (Mt 6,34). To pojedinci u političkim i gospodarskim strukturama prečesto potvrđuju svojim malverzacijama i lopovlucima podsjećajući na istinitost proživljene sentence: „Nekom rat, nekom brat!“ A budući da statistike pokazuju kako pandemija koronavirusa ipak polako jenjava, te sukladno tomu i restriktivne mjere popuštaju, očito je da ulazimo u razdoblje „eha“ ovoga globalnog događaja. I crkve su ponovno otvorene za sudjelovanje vjerujućega naroda u svetim misama i ostalim sakramentima. Iako je to još daleko od „uobičajenoga“, ipak se stanje normalizira. Ono što bi sada prvo valjalo učiniti jest sagledati koliko je štete i kakvih sve „ruševina“ ostavila ova pošast. Povijest svjedoči da je razdoblje kriza bilo spasonosno pročišćujuće za Crkvu koja bi onda naprosto procvala novim životom. 

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba