Katolički tjednik

Život u suvremenom ljudinjaku svako malo nas podsjeti kako je „čovjek čovjeku vuk“. Nemiri u srcima, zavisti, sujete i mržnja, koji svoj korijen imaju u bolesnoj želji za posjedovanjem i moći, svakodnevno nižu nove nizove na spirali smrti. Konstanta u tom procesu jest opravdavanje vlastitih i sotoniziranje tuđih poteza, pri čemu je malo tko spreman suočiti se s uzrocima te ponuditi lijek. Sada je već očito u kojim razmjerima civilizacija smrti uzima svoj danak. Stoga apokaliptične slike iz filmskih fikcija o propasti čovječanstva i svijeta kakvoga poznajemo mnogima i ne izgledaju kao fantastika. U povijesti već viđena stradanja i pošasti, zbog globalizacije i multipliciranja mogućnosti u rukama čovjeka, ozbiljuju zabrinutosti o opstanku vrste. Treći svjetski rat koji se – kako je prigodom svoga pohoda BiH 6. lipnja 2015. istaknuo papa Franjo – vodi „u dijelovima“, gotovo svakodnevno pokazuje svoje obličje. Potvrdu toga nalazimo i u nedavnim krvavim događajima u njemačkom Hanau. Istodobno, razvidno je kako svijet vapi za kršćanskim odgovorom.

U srijedu navečer, 19. veljače 2020. grad smješten 20-ak km istočno od Frankfurta bio je poprištem još jednoga izljeva bezumlja. Napadač, kasnije označen kao „desničarski ekstremist“, Tobias R. počeo je oko 22 sata svoj krvavi pohod u dva nargila bara. Usmrtio je devet osoba, među kojima i muškarca podrijetlom iz BiH, te potom – kako su mediji izvijestili – života lišio i vlastitu majku i sebe. Prethodno je snimio video te napisao i konfuzni manifest u kojemu se iščitava kako želi „očistiti Njemačku“, i to „od stranaca“ neovisno o religijskoj pripadnosti, ali s prepoznatljivom rasnom raščlambom. Reakcije koje su uslijedile zadržavale su se na političkim prepucavanjima i besmislicama koje promašuju meritum stvari. Poslije „norveškoga krvnika“ Andersa Breivika (2011.) ponovno se sa zebnjom moglo reći: „Kažu da je počelo...!“

Nakon pojave terorizma koji si je uzeo islamski predznak, a izniknuo je iz složenih socio-ekonomskih odnosa na Bliskom istoku i Africi, te nosi upletenost zapadnjačkoga kolonijalizma, nije trebalo biti puno mudar pa zaključiti kako će uslijediti reakcije. Njih je moguće pratiti na dva kolosijeka: prvi se tiče masovnih migracija s Istoka, a drugi je odraz post-multikulturalnoga stanja na Zapadu. U oba slučaja prepoznaje se nepostojanje strategije kojoj bi polazište bilo dobro čovjeka i društva. Umjesto toga jasno se vidi kako je pokretač djelovanja isključivo profit. On je potaknuo zapadne države da otvore svoje granice kako bi – mimo svih dotadašnjih propisa i provjera – prihvatile migrante koji će, pretpostavili su, biti jeftina radna snaga i doprinositi „napretku“. Odatle se tim ljudima, s dijametralno suprotnim mentalnim sklopom od vrijednosti koje baštini Zapad, i nije davala ista mogućnost, niti uistinu posvećivala pozornost. Lakše ih je bilo „skinuti s dnevnoga reda“ – samo neka ne smetaju, pa makar i pravili svoja geta u milijunskim gradovima i ponašali se kao da žive pod beduinskim šatorima. Očito je to i jednima i drugima odgovaralo.

Rezultat ovih okolnosti jest: sukob, a ne susret kultura; potkradanje, a ne obogaćenje; antagonizmi, a ne suživot. Teroristički napadi samo su onda posljedica koja, nažalost, biva tretirana na dnevno-političkoj razini. Multikulturalnost kao koncept definitivno je doživio neuspjeh i sada stvari valja pokušati sređivati iznova. A prvi korak jest odustati od sebičnoga „profita po svaku cijenu“ i gomilanja materijalnoga bogatstva nauštrb mira. Zapad se mora vratiti svojim izvornim kršćanskim korijenima kako bi mogao biti pokretač istinskoga napretka u svijetu. Krajnji cilj ne smije biti: imati! Isus je na to nedvojbeno upozorio rekavši: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?“ (Lk 9,25). Ukoliko to zapadno društvo ne prepozna, onda valja očekivati daljnja kompliciranja odnosa i sve češće izljeve bezumnosti – s obiju strana. Poglavito jer Europa ima tegobno iskustvo događaja iz svoje prošlosti koji ukazuju što biva kada se „duhovi uznemire“. Potom, valja inzistirati na integraciji imigranata te biti nepopustljiv prema onima koji to nisu sposobni – koji su, jer im nije bilo dobro, pobjegli iz iste one civilizacije koju bi sada htjeli instalirati na Zapadu.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba