Katolički tjednik

Kad u procesu verbalnoga prepucavanja netko iscrpi „argumente“, a hoće podrugljivo poentirati, onda suparniku obično kaže: „Reci ti njima: 'Lako vam se s budalom zafrkavati!'“ Na tom bi se tragu u društveno-političkom kontekstu Bosne i Hercegovine moglo definirati: „Lako vam se s prestrašenim i izvaranim poigravati!“ I uistinu, ovdašnji su narodi, neovisno kojega nacionalnoga ili religijskoga predznaka, toliko u posljednja tri desetljeća mentalno izmučeni i iscrpljeni da prečesto ne mogu zdravorazumski rezonirati. Kao golubovi koje je netko naučio da će kada kucnu u prozor, dobiti mrvicu kruha, tako su i ljudi ex-yu podneblja izdresirani te po „istinu“ idu isključivo kod svojih – nje se drže, na njezinu temelju kreiraju stavove, donose zaključke i prave planove. Više nego išta politika se ovdje pokazuje kao „umjetnost zavaravanja“, ali u prvom redu narodnih masa kako bi vladajući ostali na vlasti. Crkva pak i u takvim okolnostima mora ostati moralni svjetionik vjere, koja će u svijet donositi širi pogled na život nego što ga je moguće vidjeti iz okvira međunarodnoga protektorata.

Štoviše, vjerojatno se u aktualnom trenutku nigdje u Europi, koliko u Bosni i Hercegovini, ne razaznaje istinitost izreke: „Koga su zmije ujedale i guštera se boji!“ Zbog toga bilo kakva previranja, koja bi inače ulazila u domenu legitimnih političkih borbi, predstavljaju bojazan s pitanjima što bi se sve iz toga moglo izroditi. Najnovija u nizu podrhtavanja političkoga tla jest najava 12. veljače 2020. da dužnosnici srpske nacionalnosti u tijelima državne vlasti neće sudjelovati u donošenju bilo kakvih odluka sve dok se ne promijeni sadašnji ustroj Ustavnog suda BiH, odnosno dok se iz njega ne odstrani troje stranih sudaca. Takva je reakcija uslijedila nakon što je rečeni Sud na svojoj redovitoj 117. plenarnoj sjednici održanoj 6. i 7. veljače, uz ostalo, donio pravorijek da „poljoprivredno zemljište koje je javno dobro ne može biti vlasništvo entiteta, nego isključivo države“. Samim time utvrđeno je da dio Zakona o poljoprivrednom zemljištu entiteta RS nije u skladu s Ustavom BiH.

U prevedenom: slijedi blokada države u kojoj i onako, više od godinu dana poslije izbora, nije bila formirana vlast. To je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović okarakterizirao kao pokušaj „tihog državnog udara“ u režiji Milorada Dodika. Krivnju za to snosi, prema njegovu mišljenju, i međunarodna zajednica koja ne sankcionira ovakvo ponašanje, a također i hrvatska dominantna politika (HDZ BiH) koja ne želi stati uz „probosanske snage“. I dok se Dodik razmeće pričama o odcjepljenju RS-a, dotle Izetbegović praktično promiče ideju unitarne BiH s dominacijom najbrojnijih Bošnjaka, zanemarujući bilo kakve zahtjeve Hrvata. Najočitiji primjer toga jest presuda istoga onog Ustavnoga suda na koji se sada poziva, a tiče se nužnosti izmjene Izbornoga zakona – kako Bošnjaci ne bi mogli Hrvatima birati njihova člana Predsjedništva BiH.

Da bi priča bili dramatičnija, svatko od aktera nalazi podršku u svome nacionalnom korpusu. Tako je srpskoj političkoj misli neprijatelj svaki onaj koji spomene da je nužan preustroj države na način ukidanja Republike Srpske; Bošnjaci se pak ibrete čim se spomene da treba napraviti kantonizaciju BiH na etničkom načelu iz čega bi se mogle stvoriti tri federalne cjeline; a Hrvati su nakon razvlašćenja putem tzv. bonskih ovlasti, u režiji Paddyja Ashdowna i Wolfganga Petritscha, ostali u rascjepu između jednih i drugih nemajući snage samostalno ustrajati na preustroju koji će donijeti političku ravnopravnost.

U tom okviru čak iz hrvatskih redova dolaze kritike na račun vodstva Katoličke Crkve u BiH zašto uopće razgovara s onima koji su kao kukavičje jaje podmetnuti Hrvatima. Dakako, u prvom redu misli se na Željka Komšića kojega, kao člana Predsjedništva BiH, vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić poziva na prijmove. No, na kojem se to tragu čini i s kojom pozadinom, svi dobronamjerni mogli su prepoznati 15. veljače 2020. kada je toga istoga čovjeka u audijenciju primio papa Franjo, a susreo se i s državnim tajnikom Svete Stolice Pietrom kard. Parolinom.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba