Katolički tjednik

Živeći u predgrađu zapadne civilizacije, čovjek se promatrajući zbilju, ne može dovoljno načuditi što se, iz dana u dan, događa u tom ljudinjaku. U prvom redu neshvatljiva je manijakalna mazohistička težnja uživanja na putu samouništenja. Toliki znakovi da društvo nepovratno ide u propast ne mogu uopće doći na dnevni red od diktature sumanutoga individualističkoga hedonizma. I što je još gore, to se događa na očigled sviju koji kao da bespomoćno promatraju približavanje neizbježnoga. Sartreov Antoine Roquentin iz romana Mučnina, koga proganja osjećaj straha i gađenja, ozbiljuje se tako u mnogim jedinkama osuđenim na osamljenost. A da cjelokupna stvar dobije na kulminaciji besmisla, proces „piljenja grane na kojoj sjedi“ taj zapadni čovjek proglašava se uzvišenim činom napretka samosvjesnoga pojedinca i uređene zajednice. Raskrižje tema na kojemu se odigrava ova drama naziva se: obitelj. Na shvaćanju njezine biti, uloge i budućnosti počiva zapravo i opstojnost same civilizacije. O tome progovara i problematika usvajanja djece.

Na zanimljiv ju je način, potaknut stvarnim događajima iz vlastita života, predstavio američki redatelj i scenarist Sean Anders u filmu Instant obitelj iz 2018. On i njegova supruga su u stvarnom životu, naime, posvojili troje djece. Dijelove toga iskustva i izazova iz skrbničkog roditeljstva, u komedijskom žanru, prenio je na filmsko platno. Radnja prati bračni par Petea (Mark Wahlberg) i Ellie (Rose Byrne) koji, budući da nemaju svoje biološke djece, krenu u proces posvajanja. U domu za posvajanje upoznaju buntovnu 15-godišnjakinju (Isabela Moner) koja ima mlađeg brata i sestru, te ubrzo (instant) postanu peteročlana obitelj. A što će ih sve snaći tijekom upoznavanja i udomljavanja, predstavlja niz komičnih situacija, ali i poruku da ne treba odustati unatoč izazovima i problemima – jer svako dijete zaslužuje imati obitelj. No, upravo tu na površinu isplivava sva perfidnost propagande sublimirana u pitanje: kakva obitelj? Kroz likove čudne neudane žene koja želi posvojiti tamnoputog atletu i gay para koji hoće dijete jer ga „prirodnim putem nije mogao dobiti“, film odgovara na to. Stoga su se s pravom mnogi pitali: pa zar se i kroz ovakvu – u biti toplu – priču mora nametati protuobiteljska propaganda i podilaziti tzv. manjinama.

Presuda Ustavnoga suda Hrvatske od 7. veljače 2020. da su sudovi i nadležna tijela dužni svima pod jednakim uvjetima omogućiti sudjelovanje u „javnoj usluzi udomljavanja“, otkriva na hrvatskom govornom području čemu rečena propaganda. Samouništavajuća civilizacija očito koristi sve mehanizme kondicioniranja kako bi običnoga čovjeka pripremila na završni čin prihvaćanja nakaradnosti pretočen u zakon. Tako na istu razinu, pod prividom borbe protiv diskriminacije, bivaju stavljeni bračni drugovi – muškarac i žena, te istospolni partneri. I sve ih se zakonski tretira kao obitelj. Pri tome – ne ulazeći u temu izopačenosti pod kojom Biblija poima homoseksualnost – zakonodavac ne prihvaća prirodnu diskriminaciju: da tijelo muškarca nije sposobno rađati, kao što ni tijelo ni psiha žene ne mogu obavljati funkciju oca. Iz ove je perspektive i onima koji se nisu zanimali za gender ideologiju i njezine izvedenice „roditelj A i roditelj B“ – koji imaju zamijeniti pojmove „otac i majka“, sada jasno zbog čega se uporno, na svakom koraku, inzistira(lo) na prihvaćanju svega onoga što nosi taj potpis. I to kroz sve teme koje se tiču obitelji: od njezine naravi do životnih mogućnosti.

Piše: Josip Vajdner