Katolički tjednik

Zbog svoga sadržaja neki događaji, neovisno kako ih netko doživljavao, zauzimaju istaknuto mjesto u kronikama. U tablicama na osnovu kojih bi se mogla vršiti prosudba, bitne bi stavke bila pitanja: na koliko ljudi utječe taj događaj; koliko traje utjecaj; koliko često se takvi događaji ponavljaju; što se time mijenja; i koje su moguće posljedice? U svijetu novinarstva to su (i) smjernice koje pomažu pri odabiru vijesti za objavljivanje. Iz te je perspektive jasno da nešto što, recimo, neki župnik pojmi kao „najvažnije“, ne mora takvo uistinu i biti – jer se ne tiče nikoga osim njegove uže okoline. No, također, nekada i ono što je lokalnoga karaktera zbog promjena koje izvrši biva označeno globalnim. Na tom tragu, a zbog hijerarhijskoga ustrojstva, izbor pape jest prvorazredni događaj za opću Crkvu, kao što je i imenovanje biskupa od iznimne važnosti za jednu mjesnu Crkvu. Upravo se tako valja promatrati i vijest koju je 22. siječnja 2020. obznanio apostolski nuncij u BiH mons. Luigi Pezzuto – da je papa Franjo nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim imenovao mons. Tomu Vukšića, dosadašnjega vojnog biskupa u BiH.

Ovim su imenovanjem očito započele promjene koje će obilježiti Vrhbosansku metropoliju u netom započetom desetljeću. Zbog toga su se za novoga nadbiskupa zainteresirali i oni koji toliko ne prate crkvena zbivanja. Osim činjenice da je don Tomo – kako ovaj biskup sam sebe predstavlja – rođen 1954. u Studencima nadomak Ljubuškog, te ređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije, mnogi su zapazili da je već više od 30 godina na različite načine uključen ili, bolje rečeno, poznaje život Sarajevske nadbiskupije. Također, iz njegove se biografije iščitava široka naobrazba, poglavito na području ekumenske teologije i crkvenoga prava. A preciznijim promatranjem uočava se iznimno zanimanje i doprinos povijesti i katoličkom novinarstvu.

Studenti kojima je nadbiskup Tomo – što u Sarajevu, što u Mostaru, a što u Dubrovniku – predavao različite traktate, zasigurno pamte dvije njegove karakterne osobine. Prva je konciznost i pripremljenost. Na početku bi godine dao pregled gradiva kojega je valjalo precizno naučiti jer su to „ladice u koje se smješta sadržaj“. A onda na sate bi najčešće dolazio s jednim papirom natuknica te izlagao tako da bi oni koji pozorno prate i bilježe, ispite mogli položiti (i) na temelju zabilješki. Druga je odlika da kod Vukšića nema – kako se među mlađarijom kaže – „šuplje“ i dangube. A to se osobito zrcalilo u vremenu koje bi u bogoslovskom kafiću proveo dok popije kavu. Redovito, nikada ne bi sjedio, nego bi ju s nogu uz šank „srknuo“ i otišao za poslom. To mu je priskrbilo glas da se nikada ne bavi tračevima i da se njegovo poznavanje tema o kojima počne govoriti ne zaustavlja na površini, nego seže duboko u bit stvari.

Upravo suprotno od onoga kako su neki svjetovni mediji najavili njegovo imenovanje nadbiskupom koadjutorom. Osim već poslovičnoga nepoznavanja katoličkih termina, bilo ih je koji su naveli da se „špekuliše“ kako bi biskup Tomo „mogao“ naslijediti kardinala Vinka. Pa su (se) onda i pojedini katolici pitali je li to istina. Zbog toga valja podsjetiti da prema Zakoniku kanonskog prava „biskup koadjutor ima pravo nasljedstva“ (usp. Kan. 403 - § 3). I najčešće ga, prema dosadašnjoj praksi, Sveta Stolica postavlja „automatski ako je biskup koji ga traži već navršio 70 godina života“. Što znači da koadjutor – pod pretpostavkom uobičajenih okolnosti – ne „bi mogao biti“, nego „jest“ nasljednik. U vrijeme nakon imenovanja pa dok ne preuzme službu dijecezanskog biskupa, logično je da će nastojati što bolje upoznati život biskupije koja će mu biti povjerena, kao i prilike u društvu u kojemu se nalazi. A „kad biskupska stolica postane prazna, biskup koadjutor odmah postane biskup biskupije za koju je bio postavljen“ (Kan. 409 - § 1).

Ne čekajući da se to dogodi, svećenici na području Vrhbosanske nadbiskupije – s obzirom da je don Tomo biskup te je imenovan nadbiskupom koadjutorom – već mogu njegovo ime spominjati u misi. Opće uredbe Rimskog misala izričito kažu: „Biskupe koadjutore i pomoćne slobodno je spomenuti u euharistijskoj molitvi“ (br. 109). 

Piše: Josip Vajdner