Katolički tjednik

S uspjehom, mjerljivim ljudskim parametrima, odmah dolazi i čast za onoga tko ga je postigao. To podrazumijeva da se istodobno formiraju redovi onih koji se natječu u čestitanju, a nadasve i onih koji nalaze poveznice između vlastite egzistencije i onoga tko je uspješan. Razlog je jednostavan: svatko gleda svoj interes i način kako profitirati od poznanstva i(li) bilo koje vrste veze s onim koga se časti. Na sličnoj se matrici, ali s drugačijim predznakom događa i onda kad čovjek ne uspije u životu, kada je prema ovozemaljskim mjerilima gubitnik ili učini nešto što ne nailazi na odobravanje većine. Primjer toga nalazimo i u Novom zavjetu kada „dušobrižnička“ rodbina, nakon što je za Isusom grnuo silan svijet jer je vidio znakove koje je činio, dolazi obuzdati ga budući da se govorilo „Izvan sebe je!“ (usp. Mk 3). Dakle, istina je da „svijet voli pobjednike“ i da cijeni samo uspjeh. No, pobjednike će kititi lovorikama samo dok pobjeđuju, a čim izgube, bit će spremni popljuvati ih gore nego najgore kriminalce i razvratnike. Balkansko podneblje možda i prednjači u tomu, a hercegovački usud, izgleda, drugačiji je od ostalih.

 

To pokazuje i činjenica da ne postoji konsenzus gdje su zapravo granice te Hercegovine. Čini se da i njih nerijetko formiraju na temelju „uspješnosti“, odnosno sviđanja. Primjerice, oni koji odrastaju u Sarajevu već od malena nauče kako u tu zemlju dolaze čim prođu tunel na Ivanu. U tom smislu neki će kazati da Hercegovina i jest omeđena planinskim vijencem kojega čine: Vran, Raduša, Vranica, Bitovnja, Bjelašnica, Treskavica, Zelengora i Maglić. Drugima je pak glavna odrednica Jadranski riječni sliv, tj. rijeka Neretva – pa bi sve kuda ona i njezine pritoke protječu spadalo u Hercegovinu. U političkom smislu, poglavito nakon posljednjega rata, pod ovim se nazivom misli isključivo na područje Zapadne Hercegovine, dok je Istočna dobrano zaboravljena i utopljena u tvorenicu Republika Srpska. Ipak, jedno se sa sigurnošću može kazati: Hercegovina je ondje gdje stoljećima, kao svoji na svome, žive Hercegovci. A njih „govor izdaje“. Zapravo prokazuje – bilo da je riječ o Bošnjacima, Hrvatima ili Srbima.

 

Između ostalih odlika koje krase te ljude nalaze se i one da su: radišni i srčani. To se na osobit način prepoznaje u sportu. Stoga nije ni čudo da je ovo podneblje iznjedrilo niz vrhunskih sportaša na različitim poljima. Aktualna europska rukometna priča, u kojoj reprezentacija Hrvatske ispisuje iznimne retke, a premijerno je solidno sudjelovala i bh. izabrana vrsta, daje potvrdu tome. Tako su veliki doprinos u pobjede popularnih Kauboja ugradili Hercegovci: Marin Šego, Igor Karačić, Željko Musa, Marino Marić, David Mandić, Josip Šarac i Matej Hristić, te podrijetlom – uz uvjet da je Livno Hercegovina–kapetan Domagoj Duvnjak i Marko Mamić. Njima valja pribrojati i one koji nastupaju za reprezentaciju BiH: Mirko Herceg, Nikola Prce, Marin Vegar, Ivan Karačić i Josip Perić. A još kad se prisjetimo Tima Sutona koji je svojedobno nastupao za Njemačku...

 

Zanimljivo je da nitko u hrvatskoj javnosti ne promišlja na način: „Naravno da pobjeđujemo jer imamo toliko Hercegovaca u timu.“ Međutim, vjerojatno je retoričko pitanje što bi se dogodilo da hrvatska rukometna izabrana vrsta niže poraze, da ne „gine“ na terenu, da ne očituje toliko nacionalnoga ponosa? Prvo na što bi se prstom uprlo jamačno bi bila ova odrednica te onda ovi momci više ne bi bili „Hrvati“, nego „Hercegovci koji su se uvukli u sve pore hrvatskog društva“. Oni bi nekima bili krivi i za nestanak struje u selu i za poplavu i za stihijski odlazak mladih u inozemstvo... Kao što se u bošnjačkoj javnoj sferi između redaka može pročitati da su „izdajice“ jer ne vole svoju „državu Bosnu“, nego igraju za „rezervnu domovinu“. A nitko ne propituje zbog čega je to tako; zbog čega velika većina Hrvata u BiH svim srcem navija i podržava svaku hrvatsku reprezentaciju; zbog čega ne osjećaju emocionalnu povezanost s bilo kojom bh. selekcijom...?

 

Očito je da se promatrajući samo kroz dnevnopolitičke naočale, ne može kreirati prava slika stanja stvar(nost)i, donositi sudovi i zauzimati stavovi. Integracija se u BiH ne gradi diktatom s visoka, zaboravljajući sve dobro što netko učini i ostvari; ne može se očekivati da netko nešto voli, a sve činiti da se u tome procesu osjeti poraženim – i kroz simbole i kroz tradiciju; ne može se samo trubiti o udruženom zločinačkom pothvatu ne imajući na umu primanje izbjeglica, humanitarnu pomoć i spašavanje pojedinih krajeva u posljednjem ratu da ne dožive sudbinu genocida... Ne mogu Hercegovci u Hrvatskoj biti „dragi Hrvati“ samo kada ostvaruju pobjede i nižu uspjehe, a inače „došljački paraziti“ – kada (u)čine što loše. Oni koji ne žele biti kratkovidi i donositi zaključke samo za „danas“ uživajući u svojim mizernim trijumfima, razaznat će kako uvijek valja uvažiti činjenicu da svaka medalja ima dvije strane.