Katolički tjednik

Istina je da „svako vrijeme nosi svoje breme“, ali također i da svako vrijeme daje nove mogućnosti. Tako se jedni plaše kriza, a drugi ih priželjkuju; jedni se grčevito drže svojih zona sigurnosti, dok drugi traže izazove. Jedno je u tom procesu jasno: čovjek ima mogućnost upropastiti se ili ostvariti. Sve je, dakle, do percepcije vlastita bića i vlastite uloge u svijetu. A rezultat najčešće ostaje tajna sve do samoga kraja. Tu je spoznaju nenadmašni S. S. Kranjčević uhvatio u stihove: „I prostro se je izda’nuvši tako/ Cijelog ljudstva oboreni lik,/ A blijedim noktom, zadnje što je mako:/ Napisao je u led – upitnik!//– Praminja snijeg i pokriva žurno/ Taj zadnji znak, što čovjek ga je piso/ Ko svjedočanstvo očito i burno,/ Na zemlji da je bio i bitiso!“ (Zadnji Adam). Upravo se u tome upitniku nazire kako čovjek na najvažnija pitanja još uvijek nije dao adekvatan odgovor. Zbog toga je nužno iščitavati znakove oko sebe i osluškivati ritam vremena – na osobit način onoga koji čovječju dušu preplavljuje posebnim osjećanjima, kao što je to razdoblje Božića.

 

Takvi trenutci upućuju kako se cjelokupnost ljudske spoznaje ne ostvaruje samo očima. Štoviše, daju naslutiti da u misteriju čovjekova dolaska u ovaj pojavni svijet leži i sjeme odgovora na pitanje njegova smisla i svrhe. Međutim, baš to danas biva ponajviše banalizirano. Sve ukazuje kako je suvremena zapadna civilizacija, uslijed stalnoga promatranja „epruvete“, izgubila iz vida onostranost i prestala u svoje račune uvrštavati i veličine transcendentnosti. O tome svjedoči marketinška eksploatacija božićnoga vremena koja pojedinca tretira kao da nikada umrijeti neće i kao da mu se sva sreća nalazi umotana u svjetlucavi ukrasni papir.

 

Iz ove je perspektive razvidno s kakvim se izazovima suočavaju kršćani današnjice. Dok je prva Crkva bila pozvana kazati svijetu istine o Bogu, a srednjovjekovna istinu o samoj sebi, dotle se u aktualnom trenutku traži dati odgovor o biti čovjeka. U svakoj od prepoznatih faza ključno pokretačku ulogu igrale su krize. Kada su se pojavile različite hereze o Božjoj naravi, Crkva je razvila trinitarnu teologiju i kristologiju; kada su, u doba reformacije, došli u pitanje upravljanje, crkvena hijerarhija i značenje „Kristove zaručnice“ za spasenje, izniknula je bogata teologija o opravdanju i posvećenju, a uz nju i ekleziologija. Prethodno i stoljeće u kojemu živimo obilježeni su nekim drugačijim „herezama“ poput: totalitarizma, genocida, pobačaja, seksualne i rodne ideologije te lažnoga humanizma. Francuski teolog, kardinal Henri de Lubac (1896. – 1991.) svojedobno je upozorio kako je pokušaj takvoga – u biti ateističkog – humanizma da oslobodi čovjeka tako što će „ukinuti“ Boga, rezultirao zapravo vezivanjem čovjeka za hirove moćnika. Oni određuju, ne samo modu i tričarije, nego i što je sloboda, a što vrijeđanje; što napredno, a što nazadno; što je dobro, a što loše...

 

Upravo se to jasno vidi kroz sveprisutnu, kako ju je papa Franjo nazvao, kulturu đubrišta koja biva usmjeravana diktaturom individualizma. Stoga Crkva mora inzistirati na istini da je čovjek slika Božja, onaj koji svoje dostojanstvo ne crpi iz nečije odredbe, deklaracije ili konvencije, nego iz te činjenice stvaranja. Što znači da se „radnja“ događa, u prvom redu, na metafizičkom, a ne na moralnom planu – premda se na njega i te kako odražava. O tomu na izvanredan način pripovijedaju slike rođenja Božanskoga Djeteta u betlehemskoj štalici. One nisu neka bajka čiji bi se sadržaj moglo zamijeniti međusobnom razmjenom skupocjenih darova ili pjevušenjem pjesmica. Ozračje zajedništva Svete Obitelji i činjenica da Bog na taj način ulazi u svijet, govore kako je svaki čovjek neizmjerno vrijedan te kako, istodobno, nije izolirana individua, nego društveno biće koje za nezamjenjivu kolijevku ima naravnu obitelj.