Katolički tjednik

Onima malo „redovitijima“ poznato je da došašće – kao vrijeme priprave na najradosniji kršćanski blagdan Božić – ima dva dijela. U prvome, do uključivo 16. prosinca, naglasak je stavljen na promišljanje i p(r)obuđivanje nade u konačni, slavni, Kristov dolazak (na kraju vremena). U drugome dijelu, do samoga Badnjaka, evociranje je slika i događaja koji su prethodili povijesnome Kristovu dolasku u obličju ljudskoga tijela, rođenjem od Djevice Marije u Betlehemu prije nešto više od dvije tisuće godina, kako bi plamen vjerničke nade „spalio“ sve što je loše u čovjekovu srcu i napravio mjesto za porođenje Božanskoga Djeteta u njemu. Za razliku od ovoga drugoga „poluvremena“ kojemu je pridodan bajkoviti sjaj, u prvome dominiraju teški izričaji o patnji, tjeskobi i grijehu, s molbom „Pogledaj, Gospodine, nevolju naroda svoga i pošalji koga imaš poslati!“ Crkva, dakle, živi u iščekivanju toga „iznenadnoga“ trenutka, jer: „Kao kradljivac će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti“ (2 Pt 3,10). Štoviše, na to je uputio i sam Isus rekavši kako će taj Dan – narod veli Sudnji dan – pratiti događaji: „Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahota i velikih znakova s neba“ (Lk 21,10-11). Upravo su potresi koji su pogodili ovdašnje krajeve krajem studenoga 2019. dali naslutiti kako živimo ta „posljednja vremena“. Ali i ne samo oni...

Strašne slike ruševina i još strašnije brojke o 50 poginulih te više od 2 000 ozlijeđenih, nakon potresa koji je 26. studenoga pogodio Albaniju, šokirale su mnoge. Kako su mediji izvijestili, epicentar je bio nedaleko od grada Drača, a podrhtavanje tla jačine 6,4 stupnja Richterove ljestvice osjetilo se u svim okolnim zemljama. I da stvar bude još dramatičnija, sve se zbilo u noći te se i u idućim danima nastavilo tresti. Bosna i Hercegovina je to ponajviše osjetila istoga dana u 10:19 kada je na njezinu području središte potresa od 5,5 po Richteru bilo kod Nevesinja. I premda su mnogi onda svašta komentirali i nagađali, ozbiljni su seizmolozi kazali kako za ovakve pojave u prirodi jednostavno nema predviđanja, tj. nitko sa sigurnošću ne može kazati kad će se, gdje i s koliko jačine dogoditi zemljotres. A razlog zašto se događaju baš na ovome području jest što se „afrička ploča podvlači pod euroazijsku“ te se oslobađa sila koja uzrokuje podrhtavanje.

Uslijed toga, čovjek se zbilja osjeti malenim, slabim i... beznačajnim. Zaklon, kojega se inače cijeloga života trudi izgraditi, najedanput mu biva opasnošću. Kuće, stanovi, tvornice, sve to djelovanjem „nevidljivih“ sila, u tren oka postaje ruševinama koje potencijalno odnose i ljudske živote. Prisjećajući se potresa slične jačine koji je 1969. pogodio Banju Luku, stariji će onda bolje razumjeti što znači da živimo na trusnome području.

Međutim, još je veća nevolja što je ovdašnje podneblje obilježeno nestabilnošću na društvenome planu, gdje su „nevidljive sile“ stvorile takvo „tlo“ da vrlo brzo i vrlo lako mogu pogurati „tektonske ploče“ i uznemiriti duhove. Gledano iz hrvatske perspektive bosanskohercegovačkoga biotopa, to je ponajviše učinio Međunarodni sud u Haagu i nametnute preinake Daytonskoga mirovnoga sporazuma u poraću. I dok se ova druga stvarnost poglavito tiče politike i političkih borbi, prva u većoj ili manjoj mjeri udara na kolektivnu svijest najmalobrojnijeg naroda u ovoj zemlji. Jer kako shvatiti da je Republika Srpska, na čijem se teritoriju dogodio genocid, ustavnopravno validna datost, a da je organiziranje nazvano Herceg Bosna, kao prostor koji su u posljednjem ratu kontrolirali Hrvati, proglašen udruženim zločinačkim pothvatom? Kako to razumjeti imajući u vidu da su Muslimani (kasnije Bošnjaci) također imali zamisao etnički „čistoga“ teritorija pod svojom kontrolom te nisu ništa manje učini zla Hrvatima nego oni njima; poglavito što su im pri tome pomagali džihadisti iz nekih islamskih i inih zemalja, čije sjeme „nauka“ i danas donosi plodove? Kako je Sefer Halilović oslobođen zapovjedne odgovornosti za dokumentirane zločine koje su njegove snage počinile u dolini Neretvice, a Slobodan Praljak proglašen zločincem po istoj osnovi, premda postoje činjenice koje govore da je i pomagao muslimane?... 

Zaključak uvodnika pročitajte u tiskanom izdanju

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik