Katolički tjednik

U vremenu sede vacante, tj. upražnjene stolice, nakon povlačenja Benedikta XVI., Crkva, ali i cjelokupna svjetska javnost iščekuju konklave i izbor novoga, 266. po redu, pape. Koristeći ljudsku urođenu znatiželju te nametnutu potrebu za dnevnom dozom senzacija, mediji već odavno spekuliraju o imenu Ratzingerova nasljednika. Navode se razlozi „za“ i „protiv“ te se kreiraju kladioničarski koeficijenti koji „ukazuju“ tko ima više šansi. Da je ikako moguće, najradije bi se pravila i preliminarna istraživanja kardinalskoga mnijenja te izlazne ankete kako se to običava činiti prigodom bilo koje vrste političkih izbora. To još više izgleda profanizirano kada se prisjetimo da je riječ „politika“ jedna od najomraženijih u narodu, a političar – zanimanje koji se veže uz dvoličnost, spletkarenja i častohlepnost. Zbog takvih stereotipa, ali i zbog neiznalaženja adekvatnih strategija, Crkva upravo na području politike često zakaže.

 

Tijekom dvijetisućljetne povijesti možemo pratiti da je politika, i u svom negativnom izričaju, bila dio crkvenih struktura. Mnogi elementi koji odlikuju današnje političke borbe mogu se pronaći i u crkvenoj povijesti. Slučajno ili ne, na jednom od programa kablovske televizije u BiH, baš u ovo vrijeme – nakon papinog povlačenja i pripremanja na konklave – prikazuje se serija Borgia koja oslikava intrige vezane uz život i napose izbor za papu te pontifikat Rodriga Borgie, odnosno Aleksandra VI. (1492.-1503.), jednog od najkontroverznijih crkvenih poglavara, za kojega se spominje da je imao najmanje devetero nezakonite djece i niz ljubavnica.

 

Drugim riječima, sve što se želi prikazati u lošijem svjetlu, dovoljno je dovesti u vezu s politikom. Ona je, naime, postala sinonim za nemoralnost. Starogrčki komediograf Aristofan to dobro izriče kada kaže: „Imaš sve odlike popularnog političara: užasan glas, loš odgoj i prostačko ponašanje“. Istina, formirani stereotipi nisu bez uporišta u životnoj svakodnevici, ali i oni katkada bivaju opovrgnuti. Međutim, ako su političke strukture zaglibile u osobnom i kolektivnom grijehu, to je više poticaj duhovno ih opominjati i liječiti. Na kraju krajeva, nije li se i sam Isus Krist najviše družio s „carinicima i grešnicima“?

 

Aktualna bosanskohercegovačka konfuzna situacija govori da se političari, ali i s političarima druže i druži samo radi interesa. Primjerice, postoje slučajevi da političari u predizborno vrijeme rado žele biti viđeni sa svećenicima; ali isto tako svećenici rado žele sjesti s političarima onda kada im treba kakva donacija, u ovom ili onom obliku. To katkada biva: uzajamna korist. No, puno više uzajamne koristi bilo bi da svatko prvotno obavlja svoj posao: svećenici da budu dušobrižnici, a političari radnici za opće dobro.

 

Upravo ovo dušobrižništvo političkih struktura ponajviše, iz raznoraznih razloga, nedostaje u današnjici. Indijski državnik i mislilac Mahatma Gandhi reče da su „sedam grijeha koje ljudsko društvo čini i uzrokuje sva nasilja: bogatstvo bez rada, zadovoljstvo bez savjesti, znanje bez osobnosti, trgovanje bez moralnosti, nauka bez humanosti, vjera bez žrtvovanja i politika bez moralnih vrlina“. Za odbacivanje ovih grijeha nedovoljna su „duhovna ušminkavanja“, nego je potreban stalan odgoj savjesti. Stoga je dušobrižništvo političara možda jedna od najpotrebnijih akcija suvremenog svijeta u Katoličkoj crkvi koja će imati jasno definiranu strategiju i predloženi plan. O političarima se mnogo govori, ali se s njima malo duhovno zbori, a oni su ljudi koji su ponajprije potrebni toga jer moraju biti čestiti građani, a onda bilo što drugo. Što biva kada to izostane, Crkva je imala prigodu vidjeti u svojim redovima, ali i na svojoj koži tijekom povijesti. Zato je nužno: za političare moliti i s njima (raz)govoriti.

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik