Katolički tjednik

U vjerničkoj praksi hrvatskog katoličkog puka posebno mjesto zauzimaju takozvane strelovite molitve. Riječ je o kratkim molitvenim zazivima koji se lako pamte te se mogu izgovarati u svakom vremenu i na svakom mjestu. Među njima su najčešće: „Bože, blagoslovi!“, „Isuse, smiluj se meni grešniku!“, „Gospe moja, budi mi na pomoći!“, „Bože, sačuvaj!“, „Isuse, blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!“, „Dođi Duše Sveti!“... No s katolicima u Bosni osobito je srastao zaziv: „U ime Isusovo sveto!“ Njega djeca, još u najranijoj dobi, čuju i nauče od roditelja ili bakâ i djedova. Zbog pučke „ekonomije“ jezika često se izgovara samo: „Misusovo“, ali s istim misaonim sadržajem. Ovaj se zaziv koristi uvijek kada čovjek osjeti moguću opasnost: bilo da čuje grmljavinu, bilo da se sprema na neki rizičan posao ili da ga jednostavno spopadne kihanje. Međutim, ovo Misusovo koriste i oni koji egoističnom logikom, iskrivljenom savješću i izokrenutim poimanjem vjere žele prizvati Boga u vlastitu nečasnu rabotu. Takve je onda najteže razuvjeriti i „dokazati“ da to što čine nema veze s Bogom nego je s Njim u izravnoj konfrontaciji. Cijela povijest i sadašnjost čovječanstva govore da je uvijek bilo onih koji su, uvjereni da čine Božje djelo, ustvari negirali samoga Boga.

Suvremeno društvo nebrojeno mnogo puta iskusilo je svu pogubnost ovakvoga poimanja. Najradikalniji, a ujedno i najokrutniji izraz ovoga jest terorizam u ime vjere. Premda on, ako se promotri suštinska poruka dotične religije, nema s njom dodirnih točaka, ipak ga teroristi, izvodeći svoje akcije, pravdaju religijskim motivima. Najpoznatiji takav teroristički čin dogodio se prije deset godina, 11. rujna, u Sjedinjenim Američkim Državama. Napad otetim zrakoplovima na tornjeve Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, na zgradu Pentagona te rušenje jednog zrakoplova u Pennsylvaniji, koji su izveli pripadnici Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, predstavlja okrutnu, ali ne jedinu manifestaciju poremećenog poimanja: ubojstva u ime Božje.

Nakon ovakvih i(li) sličnih događaja postavlja se pitanje gdje je korijen ovoga zla? Kako je moguće da se zločin predstavlja kao najsvetiji čin i da on motivira ljude dati vlastiti život? Najprije valja uočiti da postoje dvije skupine aktera: ideolozi – oni koji stoje u pozadini te kreiraju mnijenje i akcije, i oni koji bivaju zadojeni ideologijom te izvršavaju zapovijedi. I jedni i drugi ubijaju. Bez prvih ili drugih nema djelovanja. No, puno veća odgovornost je na ideolozima jer su oni spiritus movens svakog pa i „vjerskog“ terorizma. Bez obzira koliko svoje čine opravdavali nepravdom koju oni ili njihov narod podnose ipak je jasno da se Bog ne može i ne smije instrumentalizirati u vlastite ciljeve. Nitko nije vlasnik Boga pa da ima ekskluzivno pravo u Njegovo ime davati i oduzimati život. Blaženi papa Ivan Pavao II. je to posvijestio svijetu u Govoru predstavnicima kulture, znanosti i umjetnosti u Kazahstanu 2001. istaknuvši: „Oskvrnuće je i bogohulstvo proglašavati se teroristima u ime Božje.“

To isto vrijedi i za sve one koji iza imena Božjega skrivaju osobne interese i svoj „prljavi veš“. Kada se takve „dodirne“ oni odmah alarmiraju „vjersku svijest“ i kažu da je kritika upućena njima, napad na cijelu religiju te na to dodaju ono fobija...

U tom ozračju diktature Božjih čuvara, Bog biva suvišan ovomu svijetu. Na temelju njihovih (zlo)djela On sjeda na optuženičku klupu gdje mnogi priželjkuju da Ga se protjera. Jer što će nam Bog ako se u Njegovo ime nanose bol i patnja čovječanstvu? Zato se religije moraju zauzimati za suradnju kako bi se uklonili uzroci terorizma i kako bi se promicalo prijateljstvo među narodima (usp. Asiški Dekalog za mir br.1). U ime Božje se može činiti samo ono što je uistinu Božje!

Piše: Josip Vajdner
Katolički tjednik