Katolički tjednik

Nikakva nije novost da se stariji čude mladima i predbacuju kako ne znaju živjeti, kako nemaju poštovanja, kako su neodgovorni i slično. Toga je uvijek bilo i vjerojatno će uvijek biti. Sukob generacija je, očito, konstanta u ovozemaljskoj protežnici. No, umjesto zadržavanja na pukom konstatiranju da je nešto takvo kakvo jest, puno korisnije bi bilo – prisjećajući se da su svi koji su danas stariji nekoć bili mladi – prenositi vlastito iskustvo, poučavati i davati životno svjedočanstvo. Unatoč postmodernoj diktaturi relativizma, nedvojbeno je kako današnje vrijeme vapi za istinskim uzorima: muškarcima i ženama koji će nadahnjivati; čiji primjeri neće biti prolaznoga sjaja; kojima ni „godišnja doba“ ni društvene okolnosti ne mogu obezvrijediti lik. Stoga mladi ljudi i ovoga doba trebaju moći čuti poticaj koji je Aleksa Šantić 1896. u pjesmi Ostajte ovdje uputio: „Bacite pogled po kršu i polju,/ Svuda su groblja vaših pradjedova.// Za ovu zemlju oni bjehu divi,/ Uzori svijetli, što je branit znaše.“ Zato valja dobrano promotriti tko su danas uzori, komu se nove generacije dive i što bi željeli biti kada odrastu.

Za ilustraciju rečenoga može poslužiti istinit događaj iz jedne škole u Njemačkoj sredinom 1990-ih kada su djeca u sedmom razredu dobila zadatak pisati na temu: „Želio/la bih biti kao…“ Velika većina đaka opisivala je kako bi kada odrastu, htjeli biti poput popularnih pjevača, glumaca ili, pak, uspješnih sportaša, biznismena, zabavljača, pa čak i izmišljenih super-junaka Spidermana, Supermana, Batmana… Samo je jedna djevojčica, koja je u tu zemlju došla kao izbjeglica s ovdašnjih prostora, pomalo sramežljivo napisala da bi htjela biti kao njezin djed (njezin dido). A on nije bio ništa od navedenoga – ni poznat puno dalje od svoga i susjednih sela; ni bogat da bi si mogao priuštiti npr. ljetovanje; ni moćan da bi mogao „završavati stvari“ (što je drugi naziv za svemoćnu „štelu“); ništa… Nego je bio jednostavan čovjek; čvrsta karaktera isklesana u praktičnoj katoličkoj vjeri; poštenjačina kojemu je obraz značio puno više od džepa; iznimno vrijedan i vješt u poslu zidara i majstora za sve i svašta – koji najčešće nije adekvatno naplaćivao svoj rad; heroj bez medalje koji je prošao pakao od Bleiburga duž cijeloga Hrvatskog križnoga puta pa sve do Skopja gdje je bio na prisilnom radu; ljudina koja je, već kao starina, i u posljednjem ratu svoj kućni prag sjekirom obranila od napadača s vatrenim oružjem; i povrh svega u svijetu djeteta, zbog tako zanimljiva pripovijedanja (poučavanja) bio je bolji od svih znamenitih pjesnika. I djevojčica koja ga je u tuđinu ponijela u svome sjećanju napisala je da bi htjela biti kao on… Nastavnica je prepoznala tu iskrenost te ju – jedinu u razredu – nagradila najboljom ocjenom.

Dido je, dakle, bio istinski uzor. I baš zbog takvih kao što je ovaj kojega je djevojčica opisala, valja zapitati kakve bi ocjene dobili toliki današnji likovi kojima su posredstvom interneta tisuće – da ne kažemo milijuni – djece doslovce zaluđene. Koje to vrijednosti nude famozni tiktokeri, youtuberi, instagramuše… i koji već ne besposličari na društvenim mrežama i različitim platformama? U što se to mogu djeca i mladi ugledati kod imena poput: Dex Rock, Mudja, Omcho, Filip i Zaga… a da nije čista besmislica, vulgarnost i propagandna gluparija? Roditelji koji sve ovo savjesnije prate zasigurno će moći posvjedočiti i reći: ništa pametno, ni dobro, ni lijepo!

Odatle je uistinu nužno mladim pokoljenjima približiti ideale za koje se isplati žrtvovati, posredovati Istinu koja ih neće razočarati i dati primjere koji će ih životno usmjeriti. A nasljedujući takvo što, i oni sami u svojoj dobi mogu postati prave „zvijezde“ i uzori. Papa Franjo će u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici upućenoj mladima – Christus Vivit napisati: „Neki svetci nikada nisu doživjeli odraslu dob i ostavili su nam svjedočanstvo da postoji drugi način na koji se može živjeti mladost“ (br. 50). Na osobit način je, uz ostale, preporučio: Sv. Sebastijana, mladog kapetana Pretorijanske garde iz 3. st; Sv. Kateri Tekakwithu, laikinju iz Sj. Amerike, koja je živeći u 17. st., bila progonjena zbog vjere te 300 km prošla kroz divljinu; te svetog salezijanca Dominika Savija koji je oko sebe uvijek širio radost, a preminuo u dobi od 14 godina. Njima bi kao stvarne uzore valjalo pridodati: meksičkoga 15-godišnjega dječaka Joséa Sáncheza del Ría kojega su vojnici marksističkoga predsjednika Plutarca Eliasa Callesa ubili 1928., nakon što su mu prethodno oderali kožu sa stopala jer se nije htio odreći Krista Kralja.

Kao uzore, vremenski ili geografski, bliske hrvatskim mladim katolicima dobro je istaknuti talijanskoga tinejdžera Bl. Carla Acutisa (1991. – 2006.), velikog zaljubljenika u računala i presvetu euharistiju, koji je preminuo od leukemije, a dokumentirao veliki broj euharistijskih čuda.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba