Katolički tjednik

Hodočasnička starozavjetna pjesma u kojoj se kaže: „Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube“ (Ps 122,6) upućuje kako je mir stvarnost koja je Božji dar i koju od Boga treba isprositi. Razlog je vrlo jednostavan: zato što na svakom mjestu i u svakom vremenu postoje oni koji donose nemir i kuju ratne planove. Za razliku od molitelja, to su sluge Sotone, „bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko“ (usp. Fil 3,19). I zbilja, ratove pokreću isključivo oni koji se, u konačnici, bore za „zemaljsko“, odnosno još konkretnije: za vlastite interese. A kada netko živi na prostoru gdje se susreću i sukobljavaju različiti afiniteti, nedvojbeno je kako je mir dragocjenost za čije čuvanje treba uvijek iznova ulagati snage. Takav je slučaj s ovdašnjim podnebljem, a na osobit način sa zemljom Bosnom i Hercegovinom koja već u svom nazivu otkriva složenosti. Stoga odluka vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića, s kraja 2003., da se posljednja nedjelja u siječnju (od 2004.) obilježava kao Molitveni dan za mir u ovoj mjesnoj Crkvi – što je prošireno i na područje cijele države, i danas ne gubi na važnosti. Štoviše, (politički) događaji popraćeni ratnom retorikom u 2021., kao i činjenica da bi 2022. trebala biti izborna godina, daju i više nego dovoljno razloga za to.

A da to nije na razini uobičajenih dnevno-političkih prepucavanja, svjedoči činjenica kako je ovu zemlju spomenuo i papa Franjo 10. siječnja na svom novogodišnjem prijmu za diplomate akreditirane pri Svetoj Stolici. Tada je istaknuo: „Uzajamno povjerenje i spremnost na mirnu raspravu također treba potaknuti sve uključene strane kako bi se u Ukrajini i na južnom Kavkazu pronašla prihvatljiva i trajna rješenja, a izbijanje novih kriza izbjeglo na Balkanu, prvenstveno u Bosni i Hercegovini.“ Svjestan kako su narodi na ovom komadiću brdovite zemlje, kao i oni koje je prethodno spomenuo, samo „šaka jada“ na pozornici geopolitičkih sukobljavanja velikih sila, Sveti je Otac podcrtao kako se „cijela međunarodna zajednica mora pozabaviti žurnom potrebom za pronalaženjem rješenja za beskonačne sukobe koji se s vremena na vrijeme pojavljuju kao pravi proxy ratovi“. Riječ je o tzv. „zastupničkim ratovima“ u kojima suprotstavljene svjetske sile koriste druge države i državice kako bi ostvarile svoje, odnosno onemogućile protivničke interese.

Stoga, da se ugovoreni prestanak ratnih djelovanja u BiH, potpisan u Daytonu 1995., ne bi potvorio u beskonačni sukob (političke ili – ne daj, Bože – ratne naravi), uistinu je nužno stvarati ozračje mira, prihvaćenosti i uvažavanja. Razvidno je kako se ne smije ništa činiti što će bilo kojem narodu pokazivati da je nepoželjan u ovoj državi. A dok se konfrontiraju bošnjački unitarizam i srpski separatizam, upravo se kroz majorizaciju i izborne malverzacije to radi Hrvatima. Premda mogućnost legitimna izbora svoga predstavnika u Predsjedništvo nije najvažnija stvar za opstanak najmalobrojnijega naroda u BiH, očito je postalo simbolom nepravde i nametanja, te posljedično i obezvrjeđivanja – što neizbježno rađa odbojnošću prema svemu što predstavlja takvu državu.

Odatle je i audijencija, formalno člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a praktično drugog bošnjačkog predstavnika u troglavom bh. državnom vrhu, Željka Komšića kod pape Franje 17. siječnja 2022. izazvala izrazito negativne reakcije kod Hrvata-katolika u ovoj zemlji. Cijelu je, pak, stvar dodatno smutila, navodna, Papina ocjena za njegova gosta: „On je dobra osoba!“ Međutim, riječ je o navodu talijanske katoličke agencije SIR (Servizio Informazione Religiosa) koji se nigdje u službenim priopćenjima ne spominje i koji je, zapravo, sasvim nevažan u kontekstu vrjednovanja političkoga djelovanja i angažmana aktualnoga predsjedatelja Predsjedništva BiH. Ipak, to su pojedini mediji u službi bošnjačke dominantne politike odmah iskoristili kako bi ga prikazali kao Papina miljenika. Istina je, međutim, da je kod poglavara Katoličke Crkve bio čovjek koji se uporno lažno predstavlja za nešto što nije: Hrvat i politički predstavnik Hrvata. No, da jest Hrvat, valjda bi trebao voljeti (i barem prigodno nositi) hrvatska nacionalna obilježja te njegovati hrvatsku kulturu – a ovaj to izgleda prezire; također, da je legitiman predstavnik hrvatskoga naroda, onda bi značilo da ga je taj narod zbilja izabrao – što u ovom slučaju nije!

Zato, nema sumnje da će pitanje promjene Izbornoga zakona – koji će omogućiti da svaki od konstitutivnih naroda zbilja može imati svoga legitimnoga predstavnika na svim razinama vlasti – odrediti budućnost Bosne i Hercegovine. Njime se ni izbliza neće riješiti ključni problemi ove zemlje: kriminal i korupcija, ali će se mijenjati ozračje u pravcu međusobna razumijevanja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba