Katolički tjednik

Da je čovjek biće koje je izvorno po naravi dobro, svjedoči i to što je sposoban biti solidaran; što je spreman ponuditi pomoć u teškim trenutcima; i što u konačnici smogne snage zatražiti oprost i oprostiti. Tako se i u Bosni napaćenoj očitovanje ljudskosti dogodi upravo onda kada „zagusti“: kada zemlju zadese prirodne nepogode, kada pritisne bolest i kada – iz bilo kojih razloga – zavlada oskudica. Mnogo je, na tom tragu, priča iz vremena posljednjega rata koje potvrđuju rečeno. Mnogi će iz iskustva kazati kako se tada dijelila i „posljednja korica kruha“ i kako su se ljudi zanimali jedni za druge. Sve se to polako urušavalo – kao i inače – onoga trenutka kad je đav'o „upetljao svoje prste“, tj. kada je došao novac; odnosno kada je uspio čovjeka uvjeriti kako je ispravno okoristiti se na tuđoj nesreći: preprodavanjem humanitarne pomoći, mešetarenjem glede građevinskog materijala za obnovu; iskorištavanjem ljudske potrebe za komunikacijom sa svojim najmilijima koje nisu bili u mogućnosti vidjeti duže vrijeme… U takvom se ozračju onda rodilo uvjerenje: „Ja imam pravo na to…“ Pravo na paket (u Sarajevu se govorilo gibiru); pravo na šporet i drva; pravo na stakla za prozore; pravo na popravak krova; pravo na novčanu pomoć; i pravo na gotovo sve što se može zamisliti. Tako su razdori u zajednicama bili proporcionalni pristizanju različite pomoći. A s obzirom da je mnogo toga od navedenoga išlo preko Caritasa, onda je on postao sinonimom za „dobivanje“ – što je u biti pogrješno poimanje djelotvorne kršćanske ljubavi.

Pitajući se kako je moguće da oni koji su iskusili neimaštinu te iz nje proizišlu solidarnost začas sve zaborave i postanu egocentrični, nalazimo kako je to napast prisutna od „postanka svijeta“. Sveti Pavao ju jednostavno obrazlaže riječima: „Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima“ (Rim 7,22-23). Pojedinac, dakle, čineći grijeh koji dolazi iz njegove nutrine, tj. iz „srca čovječjega“ (usp. Mk 7,21-23), pristaje na napast „imanja“ i „koristoljublja“ koju mu sotona svakodnevno priređuje. Stoga se i događa premještanje shvaćanja bîti onoga što jest Caritas. Umjesto širokogrudna pitanja „Što mogu doprinijeti?“, očituje se uskogrudnost traženja „Što mogu dobiti?“ Ona pak nestaje u trenutcima kada se ljudi u cjelini osjete ugroženima. A to se tako zorno moglo vidjeti prilikom katastrofalnih poplava koje su 2014. pogodile BiH; a također i tijekom kolapsa koji je nekoliko puta nastupio uslijed ogromnih snježnih oborina.

Zato je logično promišljati: jesu li zbilja potrebne kolektivne nevolje kako bi čovjek djelovao prema načelima ljubavi. Katolički je stav sublimirao papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est od 25. prosinca 2005. kada je napisao: „Slijedeći primjer koji nam pruža prispodoba o milosrdnom Samarijancu, kršćanski je karitativni rad u prvom redu jednostavno odgovor na ono što, u određenoj situaciji, predstavlja neposrednu potrebu: gladne nahraniti, gole odjenuti, skrbiti za bolesne i liječiti ih da ozdrave, zatvorenike pohoditi, i tako dalje“ (br.). To je zapravo očitovanje vjere konkretnim djelima. Bez suvišnih razglabanja koja uvijek vode ka besplodnu umovanju. Tom je prispodobom (usp. Lk 10,30-37) Isus poslao poruku kako prvenstvo nad traženjem uzroka stanja u kome se netko našao, ima djelovanje s ciljem izbavljenja iz nevolje i vraćanja dostojanstva.

Pri tomu se, uistinu, na ovdašnjim prostorima pokazuje istinitom narodna izreka da „umiljato janje dvije majke doji, a bezobrazno tri“. Drugim riječima, oni koji se „znaju snaći“, oni će svoju situaciju predstaviti kao najtežu te onda „čista obraza“ tražiti pomoć. A takvi su najčešće u manjoj potrebi, nego oni koji šute i trpe. Na tom je tragu zanimljivo pročitati testament poznatoga Sarajlije Hadži-Makse Despića napisan prije stotinu godina, 29. III. 1921., u kome uz ostalo kaže: „Poslije moje smrti ostavljam sirotinji, bez razlike vjere – onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima koji na godine sjede kod kuće nemoćni, stari i bolesni iz kuće ne izlaze“, pa onda određuje „srpskoj“ sirotinji 1 000 dinara, a po 500 „rimokatoličkoj“, „muslimanskoj“ i „jevrejskoj“. Dakle, onima koji ne znaju, niti mogu svoje stanje „popularizirati“ te onda i profitirati.

Deset godina poslije citirana testamenta u glavnom je gradu BiH tadašnji nadbiskup Ivan Ev. Šarić (1871. – 1960.) utemeljio Caritas Vrhbosanske nadbiskupije čime je zapravo samo institucionalizirao već postojeću djelotvornu kršćansku ljubav koja se u ovoj mjesnoj Crkvi zrcalila u pomaganju siromasima svake vrste. To su nakon komunističke zabrane djelovanja mogli, u teškom i žalosnom vremenu posljednjega rata, iskusiti mnogi – neovisno o nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba