Katolički tjednik

Ako je ijedan na svijetu stih pjesme ratne tematike/pozadine istinit, onda je to onaj koji pjeva Prljavo kazalište: „O, Bože, čuvaj ti naše golubove i sirotinju/ Jer bogati se i onako za sebe pobrinu“ (Lupi petama). Nastao je 1993. u najžešćem jeku ratnoga vihora na prostorima bivše Jugoslavije, ali ga se komotno može primijeniti i prepoznati u okolnostima sukoba bilo gdje na planetu. Zasigurno je mnogima pao na pamet dok su promatrali slike izbezumljena naroda u Afganistanu u kome su vlast ponovno preuzeli talibani. Već iz prvih kadrova bilo je razvidno da opet isključivo strada sirotinja, a da su se bogati odavno pripremili za ovakav scenarij i osigurali si egzistenciju. Snimke očajnih ljudi kako se vješaju o zrakoplov (kao da je riječ o zaprežnim kolima) koji uzlijeće, teško da su koga mogle ostaviti ravnodušnim. Međutim, osim čovječje sućuti i trenutačne humanitarne pomoći, jasno je kako će se globalno društvo morati suočiti s korijenima problema koji su zadesili ovu srednjoazijsku državu, a koji kao ideja postoje na mnogim stranama svijeta.

Nakon što su talibani, poslije povlačenja američke vojske, 15. kolovoza 2021. zauzeli afganistansku prijestolnicu Kabul, obnovili su Islamski Emirat Afganistana, srušen 2001. – kao odmazda za napad na SAD 11. rujna te godine. Bez puno otpora zapravo su ušetali u grad koji je svojevrsni simbol previranja i sukoba u državi koju nastanjuje nekoliko etničkih skupina: Paštunci, Tadžici, Hazari, Uzbeci, a tu su još i: Ajmaci, Turkmeni i Baludži te Pašaji, Gurjari i drugi. (Koliko je to komplicirano, dovoljno je ukalkulirati ovdašnju perspektivu gdje se „samo“ tri naroda u BiH teško mogu dogovoriti.) Jedino što ih donekle ujedinjuje jest islam komu pripada 99,7% pučanstva. Prijelomni događaj za pojavu talibana kao islamističkoga pokreta, nastala u okrilju dominantnih Paštunaca, jest sovjetska invazija na Afganistan 1979., protiv koje su ustali mudžahedini. Njih su, preko Pakistana, podržali SAD i Saudijska Arabija. No, nakon što su istjerali sovjete, afganistanske su se etničke skupine međusobno sukobile 1992. U međuvremenu skupine studenata i njihovih podupiratelja, koji su se obrazovali u tradicionalnim islamskim školama u Pakistanu, oformile su pokret talibana (u prijevodu s paštunskog – „studenata“). Na scenu su stupili 1994. najavljujući oslobođenje države od korumpiranog vodstva ratnih vođa i uspostavu islamskog društva utemeljena na šerijatskom zakonu. Oni su 1996. izvojevali pobjedu, ušli u Kabul te uspostavili Islamski Emirat Afganistana sa zastavom bijele boje kao simbolom „čistoće vjere“ na koju su, godinu poslije, dodali riječi šehadeta, tj. ispovijesti vjere: „Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhamed Božji rob i Božji poslanik!“

Što se tijekom toga građanskog rata i potom događalo, na majstorski je način u svojim romanima (Lovac na zmajeve, Tisuću sjajnih sunaca i Planine su odjekivale) opisao Khaled Hosseini. Ukratko, talibani su instalirali rigidnu vlast koja je nadahnuće za svoje zakone i primjenu istih nalazila u šerijatu i doslovnom tumačenju pojedinih ajeta (redaka) muslimanske svete knjige Kur'ana. Tako više nije moglo biti riječi ni o kakvim ljudskim pravima koja su u zapadnoj civilizaciji uobičajena poput: slobode govora, prava žena i manjina, vjerskih sloboda, umjetnosti i kulture… Jednostavno, izronio je svijet srednjega vijeka s tehnološkim dodatcima. I takav je svijet – s istim nazivom i istom zastavom – ponovno instaliran 2021. u Afganistanu.

Još jednom se pokazalo kako, dugoročno gledano, ideje nadvladavaju sve, pa i oružje. Takve slične ideje na prostore bivše Jugoslavije, a osobito u Bosnu i Hercegovinu, došle su tijekom posljednjega rata – s mudžahedinima. Tada su se mogle vidjeti slične zastave i prepoznati isti narativ (čemu je osobno svjedočio i autor ovih redaka). Riječju: imali smo (ili možda još imamo?) mi „Afganistan“ u Bosni. Sve to je svoju inačicu dobilo u pokretima koji su oformili i svoja naselja. Slike iz tih mjesta u BiH gotovo su identične onima gdje vladaju talibani, a gdje nije vrijedila uobičajena civilna vlast. Štoviše, takve su ohrabrivali i pojedini islamski vjerski autoriteti nazivajući ih „novim muslimanima“. Dakle, korijen ovoga problema nije u međunarodnoj zajednici, ni SAD-u, premda oni za nevolje toga i mnogih drugih naroda snose ogromnu odgovornost. Ključna stvar je u interpretaciji i primjeni što je to šerijat, kako se trebaju tumačiti riječi Kur'ana poput onih koji pozivaju na borbu protiv „nevjernika“ i stupanje u „sveti rat“ (usp. 2,191; 8,12; 8,14-18; 9,3; 9,73…) te na koji način razdvojiti svjetovnu od vjerske vlasti u islamu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba