Katolički tjednik

Zasigurno ne postoji profesija koja tako snažno i brzo može utjecati na razmišljanja, emocije i djelovanje čovjeka kao što je novinarstvo. Prepoznao je to još u začetcima masovnih komunikacija Napoleon Bonaparte (1769. – 1821.) te ju nazvao petom silom u Europi – poslije Francuske, Velike Britanije, Rusije i Austrije. (Kasnije su na svjetsku pozornicu stupile Njemačka i Italija te je novinarstvo nazvano „sedmom silom“.) Između svih uloga koje ima, u suvremenom ga dobu najpribližnije opisuje engleska riječ: „watchdog“ – pas čuvar čija je zadaća čuvati demokraciju u društvu od svih vrsta i načina zloporaba. Međutim, uočljiva je sveprisutna pojava novinarstva kao propagandne djelatnosti u službi politika, agresivna oglašavanja te različitih središta moći. Tako umjesto čuvanja demokratskih načela ostaje samo „režanje“, „lajanje“ i „zavijanje“, s ciljem stvaranja ozračja nesigurnosti i ugroženosti te prikrivanja istinskih opasnosti po pojedinca i zajednicu. Na taj način stvara se kolektivni mentalitet nesposoban razlikovati laž od istine. Upravo se to tako zorno može prepoznati u svijetu sredstava društvenih komunikacija na ovdašnjim prostorima.

Premda se nijedan narod ne može osobito pohvaliti kako ima istinoljubive medije, prema svemu sudeći, srpsko mainstream novinarstvo nema premca kada je riječ o kreiranju iluzija zarad političkih ciljeva. Kao ilustraciju dovoljno je spomenuti nedavnu hajku na nekoga dječaka iz BiH koji se natjecao u srbijanskom glazbenom televizijskom showu Zvijezde Granda. Iako je dogurao daleko te se trebao nadmetati za pobjedu, sve je palo u vodu kada su mu otkrili da se fotografirao s kontroverznim ratnim zapovjednikom bošnjačke vojske u Srebrenici Naserom Orićem. Uz to su mu prišili i da je navodno pjevao neku „pesmu o klanju Srba na Kravici“. A rezultat svega bila je, ne samo diskvalifikacija iz natjecanja, nego i doživotna zabrana ulaska u Srbiju. Sluganski su mediji sličnu zabranu tražili i za dojučerašnju „srpsku snajku“ Severinu jer je pjevajući u Crnoj Gori, poručila: „Samo mi se čuvajte, Crnogorci! Nemojte da vas netko dira!“ A isti je teren pripreman i za srpskog folk pjevača Dragana Kojića Kebu koji također ima fotografiju s Naserom…

Ne bi sve to ni bilo predmetom razmatranja da ti isti mediji, na drugoj strani, i danas u zvijezde ne ukivaju svoje ljude koji nazovi-pjesmom nisu i, još uvijek, ne potpiruju međunacionalnu mržnju na prostorima bivše zajedničke države. Najočitiji je primjer Mirka Pajčina, poznatijega kao Baja Mali Knindža koji je rođen u Gubinu, nadomak Livna. Riječ je o čovjeku koji ima cijeli arsenal glazbenoga „oružja“ kojim veliča četničke zločince i upućuje najgnusnije poruke drugim ovdašnjim narodima. Recimo, u jednom pjesmuljku kaže: „Novi princip, a staro pravilo, hoće li se roditi Gavrilo“; zatim zajedno s još jednim srpskim „junakom“ Borom Čorbom u drugom uratku zavija: „Ćuti, ćuti, ujko, ubit ću te ja. Znaš li onu našu, stiže vojvoda“; ili pak onu: „Ne volim te, Alija, zato što si balija. Nosila ti Drina po sto mudžahedina svaki dan“; a na albumu živopisna naziva Stan'te paše i ustaše ima i uradak Kad sam bio mali gdje veli: „Kad sam bio mali, poklone mi slali, iz Čikaga moji, dobro znate koji“… I takav „delija“ nesmetano dođe u BiH, te sudjeluje na kojekakvim dernecima diljem manjega entiteta.

Nedvojbeno je kako dominantni mediji u srpskome narodu stvaraju izokrenut pogled na stvarnost i činjenice. U tom smislu, ne samo da sve svoje poraze mitomanskim zanosom ne pretvaraju u pobjede, nego od sebe prave ekskluzivne žrtve koje, eto, cijeli svijet mrzi. Odatle ulažu enormne resurse kako bi sebi i svojima dokazali da je tako kako kažu. Na tom je tragu aktualno snimanje prvog srpskog filma o „pogromu Srba u Oluji“, i to na matrici neuspjela propagandnoga uratka Dara iz Jasenovca. Odraz te svijesti jest i činjenica da se čak i u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi razgoropade čim se, recimo, spomene Bleiburg i stradanje na Hrvatskom križnom putu – jer se to naprosto ne uklapa u narativ o žrtvi. O istrjebljenju pak katoličkoga puka iz istočne Bosne i Hercegovine u Drugom svjetskom te s prostora Banjolučke biskupije u ovom posljednjem ratu, i ne govorimo – to se jednostavno u domeni srpske dominantne svijesti i politike nije ni dogodilo. Ipak, ni to nije najgore. Uz davanje dužnoga pijeteta svim nevinim Srbima koje je ustaška vlast 1941. – 1945. ubila u procesu za koji se može kazati da je simbol Jasenovac, ipak strašno zvuči podatak da ih je sve srpska Crkva proglasila „mučenicima“. Kao da među njima nije bilo ubojica, kriminalaca i ljudi najgore vrste – kojih se smrt, istina, ničim ne može opravdati, ali, razvidno, ni kanonizacija. U tom kontekstu valja promatrati i najavu gradnje „svesrpskog svetišta“ u Donjoj Gradini na sjeveru BiH.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba