Katolički tjednik

Kolektivno biće jednog naroda ima povijesnu memoriju koja seže puno dalje nego što to može obuhvatiti neka generacija. Na temelju toga gradi se iskustvo koje često bude od presudne važnosti za shvaćanje aktualnih događaja. Ono se prenosi „s koljena na koljeno“ i nerijetko biva „tetovirano“ u dušu i ukomponirano u osjećaje, a ne ispisano na papiru, niti proračunato u razumu. Bitna sastavnica toga jest: vjera, odnosno povjerenje u Boga. Stoga će starozavjetni psalmist kazati: „Evo, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara i oči sluškinje u ruke gospodarice, tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, dok nam se ne smiluje“ (Ps 123). A on je to mogao reći zato što je poniknuo u narodu koji je tijekom svoje prošlosti vidio mnoga zla i nevolje, ali također i osjetio „Božji prst“ koji vodi povijest te namijenjenu propast okreće na dobro. Tako je, onda, i bio kadar konstatirati: „Blago onom komu je pomoćnik Bog Jakovljev, kome je ufanje u Gospodinu, Bogu njegovu…“ (Ps 146). Poput svoje „starije braće“, i hrvatski bi narod, poglavito u Bosni i Hercegovini, mogao posvjedočiti isto. Jer odviše se često događalo da, osim dragoga Boga, nikoga nije imao za istinskog „saveznika“. Odatle i uloga Svete Stolice kao – u prvom redu – duhovne instance, a tek onda države, prema ovoj zemlji, iz perspektive Hrvata, dobiva na većoj važnosti.

Štoviše, minula stoljeća upućuju kako su rimski prvosvećenici svoj očinski pogled nerijetko upravljali ka „najbrdovitijoj“ – i to ne samo u geografskom kontekstu – zemlji na Balkanu. Poznato je, naime, kako prve pouzdane dokumente o vezama bosanskih vladara s poglavarom Katoličke Crkve nalazimo u doba bana Kulina (1180. – 1204.) kada je papa Aleksandar III. (1159. – 1181.) poslao svoga legata Tebalda prema Bosni, ali je ovaj „dobacio“ tek do Huma. No, zato je u zemlju Bosnu stigao izaslanik pape Inocenta III. (1198. – 1216.) Ivan de Casamare te na Bilinom polju kod Zenice 1203. isposlovao izjavu, tj. abjuraciju (svečano odreknuće pod prisegom) od bogumilskog krivovjerja. Ipak, rimski se biskupi na osobit način zanimaju za Bosnu u vrijeme najezde Osmanlija. Poglavito se u tomu ističu nastojanja Eugena IV. (1431. – 1447.) koji je poticao austrijskog cara Alberta Habsburgovca da 1438. organizira križarsku vojnu protiv Turaka te je u Bosnu poslao fra Jakova Markijskoga da pomogne franjevcima u sređivanju crkvenih prilika. Slično su činili i: Nikola V. (1447. – 1455.) posredujući za mir između Bosne i Ugarske; Kalist III. (1455. – 1458.); Pio II. (1458. – 1464.) koji je slao i novac za obranu te sazvao sabor u Mantovi kako bi potaknuo kršćanske vladare na vojnu protiv Osmanlija.

Također, i bosanski su se vladari utjecali pomoći Svete Stolice. Tako je već Tvrtko Tvrtković II. (1420. – 1443.) tražio od Pape zaštitu pred opasnostima s Istoka. Isto je činio i Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) koji je pristao uz katoličko pravovjerje te mu je Eugen IV. godine 1445. dao međunarodno priznanje bosanskog vladara nakon što je ovaj prethodno otpustio svoju dotadašnju ženu Vojaču s kojom nije bio crkveno vjenčan, te se oženio Katarinom Kosačom, kćerkom hercega Stjepana. Naposljetku je Stjepan Tomašević (1461. – 1463.) iskao od Pape pomoć: „… ja ne tražim zlatnih gora, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci znaju da mi neće uzmanjkati tvoja priklonost“, pisao je posljednji bosanski kralj papi Piju II. uz molbu: „Ti koji si otac kršćanstva, daj savjet i pomoć.“

Danas su se okolnosti, dakako, promijenile: i u Crkvi (kako ona shvaća sebe) i u društvu (koje je postalo „globalno selo“). Međutim, i sada rimski prvosvećenici pogled svoj svrću na narod koji od njih očekuje očinsku riječ i pomoć. Hrvati su to mogli osjetiti i u međunarodnom priznanju Hrvatske i BiH, ali i također u posljednjem ratu pa i poraću. Bosnu i Hercegovinu tri puta su pohodili u posljednja tri desetljeća: Sv. Ivan Pavao II. (1997. i 2003.) te Franjo (2015.), a također slali su i svoje izaslanike. Njihov dolazak, kao što je i ovaj u kome su državne i crkvene strukture u BiH u ožujku 2022. ugostile vatikanskog „ministra vanjskih poslova“, odnosno tajnika Svete Stolice za odnose s državama mons. Paula Richarda Gallaghera, predstavlja, u prvom redu, odraz Papine skrbi za katolike (i, dakako, sve one koji s katolicima dijele civilizacijski biotop), a tek onda ima medijatorsku ulogu u političkim procesima.

Poruka je jasna: niste sami! I ne samo to, razvidno je kako Sveti Otac prati situaciju u ovoj zemlji u kojoj se kao ključni problemi – uz nepostojanje vladavine prava i gospodarsku zaostalost – detektiraju bezobzirni pokušaji dekonstituiranja Hrvata koji imaju histeričan karakter. Zato u trenutku kada ruske granate i rakete ubijaju Ukrajinu, a srpska strana biva „nervozna“ rastrganošću, k'o Buridanov magarac, između Zapada i Rusije, jasno je da situacija „zabrinjavajuća“ – u prvom redu kao političko pitanje, a ne sigurnosna kriza, kako se izrazio britanski izaslanik za zapadni Balkan Stuart Peach.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba