Katolički tjednik

Iskustvo kazuje kako se govorom ljudi razlikuju od animalnoga svijeta. No, također se na taj način i međusobno raspoznaju. Jezik istodobno predstavlja komunikacijski most, ali i zaprjeku: oni koji govore istim jezikom, moći će se sporazumjeti, a oni koji ne dijele isti rječnik, morat će se poslužiti nekim drugim znakovima. Osim toga, govor čovjeka „izdaje“ – kazuje o njegovu podrijetlu (usp. Mt 26,73) te donekle o obrazovanju i staležu. Istodobno prokazuje i njegovu nutrinu, tj. duhovni profil jer jezikom se može Boga blagoslivljati i ljude proklinjati (usp. Jak 3,9); moliti i psovati; graditi mir ili poticati rat. Starozavjetni će mudrac reći: „Smrt i život u vlasti su jezika, a tko ga miluje, jede od ploda njegova“ (Izr 18,21). Tako, poznavanje stranih jezika otkriva čovjekovu kulturnu širinu i pamet, a njegovanje vlastita, materinjeg jezika upućuje na njegovu čestitost i srce. U politički nestabilnim i pluralnim društvima kao što je Bosna i Hercegovina, čuvati svoj jezik ulazi među nacionalne prioritete.

Na tom prostranom polju koga su tijekom povijesti s različitih strana šibali snažni vjetrovi, udarale oluje i mećave, Katolička je Crkva stajala kao stijena – u istom trenutku i zaklon i smjerokaz za pokoljenja Hrvata. Naučivši katolika moliti Boga na svom jeziku, dala je neizmjeran poticaj očuvanju istoga, ali također i razumijevanju naravi Stvoritelja koji se objavio u osobi Bogočovjeka Isusa Krista te putem zapisane Riječi u Bibliji biva svakodnevno blizak čovjeku. Premda je mnogo stoljeća službeni latinski jezik ukazivao na crkveno zajedništvo, stvarao ga i održavao, ipak je puno više koristio prijevod Svetoga pisma na narodne, žive jezike te njegova uporaba u liturgiji. Na tom tragu i Hrvati mogu zahvaliti Crkvi očuvanje svoga materinskoga jezika.

To, pak, ne znači da je hrvatski jezik kao datost danas „bezbrižan“. Na ovdašnjim prostorima još uvijek je pod opetovanim nasrtajima pojedinih srpskih krugova koji niječu i prisvajaju njegovu baštinu, ali i bošnjačkih koji ga na praktičnoj i političkoj razini obezvrjeđuju. Kao ilustracija prvoga može poslužiti besramni Zakon o kulturnom nasljeđu Republike Srbije donesen potkraj 2021., u kome stoji kako „izdanja dubrovačke književnosti“, zaključno s 1867., pripadaju i srpskoj kulturi (usp. čl. 23,4). Dakle, i Gundulić i Držić dio su srpskoga jezičnoga i povijesnoga blaga. Na drugoj, pak, strani, bošnjački su mediji izvrgnuli poruzi stav urednice znanstvenog časopisa Jezik Sande Ham da bi se televizijske serije koje su nastale na zapadno-južnoslavenskim jezicima trebale titlovati. Premda je jasno kako je besmisleno prevoditi nešto što prosječan gledatelj sasvim dobro razumije, ipak stvarnost u kojoj ti isti mediji sve što bude rečeno na hrvatskom „prevode“ na svoj jezik, upućuje na licemjerje i stvarnu opasnost. Ako ljudi gledaju, slušaju ili čitaju priloge u kojima je sve što miriše na hrvatski jezik „prevedeno“ – ne titlovano, nego tako napisano ili u govoru prepravljeno – nedvojbeno je da će to čovjeku „ući u uho“ te će ne razmišljajući, početi tako pričati i pisati. Odatle i potreba, ne histerično, nego mirno i sustavno njegovati vlastiti izričaj.

On nekada može biti doveden do apsurda pri čemu se za sve „po svaku cijenu“ traži hrvatski izraz. Odatle su nastale i šale kao što su primjerice: „okolotrbušni pantolodržač“ (kaiš/remen) ili „četveronožno runjavo travopojedalo“ (ovca). No, među Hrvatima postoji nagrada Dr. Ivan Šreter koja se dodjeljuje za najbolju novu hrvatsku riječ. Uz mnogobrojna i ne baš adekvatna ostvarenja, ona je iznjedrila izvrsne novotvorenice kao što su: uspornik – umjesto „ležeći policajac“; udomitelj – umjesto opisnoga „osoba ili obitelj koja uzme dijete bez roditelja u svoj dom i brine se za njega“; ili straničnik umjesto bookmarker… U ovom kontekstu sa žalošću valja konstatirati kako je ugašeno Hrvatsko slovo. Posljednji, 1 350. broj ovoga tjednika za kulturu, koji je u Zagrebu izlazio od 28. travnja 1995., otisnut je 11. veljače 2022. „Činjenica je da Hrvatsko slovo odlazi u povijest upravo sada i upravo što za časopis koji je bio vrijednim čuvarem hrvatskog identiteta, nitko nema novaca. Možda bismo zarađivali više kada bismo pisali protiv nekoga, kada bismo vrijeđali i insinuirali, no težimo plemenitijim ciljevima. Uzvišenijim. No, sada zaista ne možemo opstati i ne možemo zaraditi za osnovne potrebe i troškove“, napisali su iz ovoga tjednika koji je uistinu bio i na braniku hrvatskoga jezika kao takvoga.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba