Katolički tjednik

Svaki čovjek, svjestan ili nesvjestan toga, nastoji naći svoje mjesto u društvu; nastoji se pozicionirati i biti prepoznat na toj poziciji. Nije tu riječ o karijeri i napredovanju na društvenoj hijerarhiji, nego o izboru životnoga zvanja. Uz njega se najčešće usko veže i poziv koji kaže čime se čovjek bavi u životu – ali ne nužno. Tako će ljudi reći da postoje samo dva, odnosno tri zvanja: otac/majka te svećenik/redovnica, a neki će dodati i liječnik/liječnica. Svaki od njih nosi svoje križeve i radosti, probleme i blagoslove, plač i smijeh. Svaki je na svoj način izazovan i nepredvidljiv. Sveti papa Ivan Pavao II. prigodom svoga apostolskog pohoda BiH u travnju 1997. govorio je bogoslovima i sjemeništarcima u sarajevskoj katedrali da je [svećeničko] zvanje „pustolovina koju se isplati živjeti do kraja!“ „Tajna posve ostvarena života leži u velikodušnome i ustrajnome odgovoru na Gospodinov poziv“, poručio je tada papa Wojtyla uz poticaj: „Otkrijte svu ljepotu darivanja svojega života Njemu, kako biste braći nosili Njegovo Evanđelje spasenja.“ U otkrivanju ovoga zvanja ključnu ulogu igra proces koji se zove: razlučivanje. Riječ je o raščišćavanju svega onoga što priječi čuti glas Božji i prepoznati Njegovu volju – plan koji ima sa svakim živim stvorom. Uslijed materijalne preopterećenosti, gubitka ljestvice vrjednota i zagušenosti životnih komunikacijskih kanala, to u današnjem vremenu postaje još izazovnije i zahtjevnije.

Da je tako, svjedoče i činjenice kako je sve manje onih koji se uopće odluče „provjeriti“ mogu li smisao svoga života ostvariti u duhovnom zvanju. Dok su prije pet-šest godina mala i velika sjemeništa na području BiH bila poprilično puna sjemeništaraca i bogoslova, danas je situacija uvelike drugačija. U školskoj godini 2020./’21. upisano je pet sjemeništaraca u Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku (četiri drugaša i jedan maturant), a u Franjevačkom sjemeništu u Visokom je jedan sjemeništarac i četiri postulanta. Istodobno, u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu je 15 bogoslova (prva godina - 6; druga 1; treća 5; četvrta 2; peta 1) i trojica đakona; na Franjevačkoj teologiji u sarajevskim Nedžarićima je 18 bogoslova (prva godina - 3; druga 4; treća 2; četvrta 5; peta 4) i osam đakona; a u Nadbiskupijskom misijskom međunarodnom sjemeništu Redemptoris Mater u Vogošći je 12 bogoslova. Ovomu treba dodati podatke o četirima ženskim redovničkim družbama sa sjedištem u BiH: Služavke Malog Isusa Sarajevske provincije imaju dvije kandidatice i četiri juniorke (sestre s privremenim zavjetima); Školske sestre franjevke Hercegovačke provincije imaju jednu kandidaticu, dvije postulantice, dvije novakinje i 17 juniorki; Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina - jednu kandidaticu i 10 juniorki; a Milosrdnice Sv. Vinka Paulskog provincije Majke Divne nemaju ništa od navedenoga. Klauzularne sestre: karmelićanke na Stupu nemaju podmlatka, a klarise na Brestovsku imaju jednu novakinju.

Zasigurno da su razlozi ovim statistikama raznoliki, slojeviti i komplicirani te bi bilo pretenciozno „uprijeti prstom“ i kazati da je samo to. Zasigurno da ulogu igraju: pad nataliteta, individualizam i materijalizam, kao i gubitak religioznoga osjećaja – da ne kažemo vjere. Ono pak na što bi se mogao naglasak staviti jesu uzori i obiteljska molitva. Oni koji kritiziraju ili rezignirano konstatiraju kako je sve manje svećenika i časnih sestara, trebali bi sagledati kako oni sami žive: prepoznaju li da u nekom segmentu življenja mogu biti nekomu nadahnuće, da mogu biti uzor. Sv. Ivan Pavao II. je u citiranom govoru u sarajevskoj prvostolnici 1997. svećenicima kazao: „Predragi, preporučujem vam da ubuduće, čak i po cijenu velikih žrtava, ostanete s povjerenim vam stadom i budete nositelji nade i jasni svjedoci Kristova mira. U obavljanju svojega poslanja postojano čuvajte smisao vašega zvanja i vašega identiteta Kristovih svećenika.“

Također, razvidno je kako je, poglavito u urbanim sredinama, sve manje zajedničke obiteljske molitve. Nerijetko se događa da se u nekom domu molitva naglas izrečena jedino čuje prigodom božićnoga blagoslova obitelji kada župnik dođe. I to često biva navrat-nanos, da (se) što prije završi i da ga isprate preko vrata.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba