Katolički tjednik

Konstatacija proizišla iz tegobna poraća: „Dok smo bili u Bosni, bili smo Hrvati, a kad smo otišli u Hrvatsku, postali smo Bosanci“, sada bi se iz iskustva svih bh. naroda mogla prereći: „Dok smo bili u Bosni, mrzili smo se i svađali, a kad smo otišli u Njemačku, uvažavamo se i pazimo!“ I, uistinu, nigdje se ne prepoznaje koliko su ovdašnji ljudi povezani dok ne odu negdje „vani“ – tada je važno samo da se nekoga čuje kako govori na „našem jeziku“ pa da mu se obraduje i oslovi ga univerzalnim - „zemljače“ il' „zemo“. Međutim, i „tamo“ se stvari zakompliciraju u trenutku kada, recimo, na nekom sportskom nadmetanju nastupa nacionalna selekcija pojedinoga naroda. A poglavito kada se dogodi da međusobno igraju. Tada se točno zna tko je tko, ali ne i odakle dolazi: je li rođen u inozemstvu, BiH, Srbiji ili Hrvatskoj. No, situacija je još složenija kada se takve okolnosti promotre iz bh. perspektive gdje, kao svoji na svome, žive tri konstitutivna naroda i ostali. I dok su na jednoj strani Bošnjaci, a na drugoj Srbi tu poprilično na čistu – jer jedni su u početku stvarali državu BiH, a drugi ju rušili – Hrvati ostaju u svakom smislu zbunjeni, nedorečeni i u konačnici razočarani. Zbilja se onda valja zapitati što se u međuvremenu dogodilo da je tako i što se treba dogoditi kako bi Hrvati ponovno kao narod stali uz ideju države BiH.

Ne ulazeći u uzroke hrvatsko-muslimanskoga rata (koji se nalaze između koncepta pripajanja dijelova Hercegovine i Bosne Hrvatskoj te stvaranja islamske države na ovdašnjem tlu) i to da su – kako nekoć, tako i danas – postojali oni u hrvatskom korpusu koji su apriorno odbacivali ideju države BiH, valja se držati činjenica (a ne nečije interpretacije činjenica) te uvijek iznova podsjećati da bez Hrvata ne bi bilo moguće uopće govoriti o suverenoj Republici BiH. Jer upravo su oni – pri čemu treba ukazati i na možda presudni poticaj Katoličke Crkve – donijeli prevagu na referendumu o samostalnosti 29. 2. i 1. 3. 1992. Hrvati su potom ustali u obranu te međunarodno priznate države od agresije onih koji su željeli da „svi Srbi žive u jednoj državi“. U tom kontekstu, i muslimanskoj (od 27. rujna 1993. – bošnjačkoj) strani svo oružje i vojna oprema dolazili su isključivo preko Hrvatske. Istim su putom stigli i mudžahedini kako bi pomogli u „svetom ratu“ svojoj braći muslimanima. Hrvati su zatim bili jedini narod koji je tijekom rata prihvatio prijedloge svih šest međunarodnih mirovnih sporazuma (toliko o tome tko jest, a tko nije želio rat). Potom su, u trenutku kada su bili vojno nadmoćniji i dobivali bitke, Hrvati s Bošnjacima uspostavili primirje te 18. ožujka 1994. potpisali Washingtonski sporazum koji je – ispostavit će se – značio prekretnicu rata u BiH. Tada je u Federaciju BiH ugrađena i Herceg-Bosna kao hrvatska diskontinuitetna jedinica. I na tom tragu zbilja je glupavo inzistirati na postavci kako je postojao „udruženi zločinački pothvat“ koji je stvarno trajao (nepunu) godinu dana, s time što je hrvatska strana, koja ga je kao smislila, prethodno pomagala muslimansku stranu pružajući i utočište njezinim izbjeglicama.

U proces pregovora u Daytonu u studenome 1995. hrvatska i bošnjačka strana ušle su kao ravnopravni partneri nakon vojnih operacija, a napose Oluje, koje su upućivale da Srbi gube rat. I tamo se dogodilo da su srpske gubitničke snage, čije vojne operacije imaju i elemente genocida, nagrađene Republikom Srpskom, a Hrvati su izgubili i ono što su u ratu imali čuvajući goli život. Uslijedila su, uz ostale, tri ključna trenutka: 1. u vrijeme poraća bošnjačka je strana na sve načine opstruirala povratak prognanih Hrvata služeći se i klasičnim terorizmom u Mostaru, Sarajevu i diljem Središnje Bosne; 2. međunarodna zajednica preko svojih predstavnika povela je proces koji je u bitnomu izmijenio duh Daytonskoga sporazuma te Hrvate stavio u poziciju politički obezvrijeđena naroda, pri čemu su osobit doprinos dali: voditelj misije OESS-a u BiH Robert Barry te visoki predstavnici Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown, a simbol toga jest izbor Željka Komšića tri puta (2006., 2010. i 2018.) bošnjačkim glasovima na mjesto člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda; 3. i kao konačni čin pokapanja ideje da Hrvati zavole ovakvu državu BiH došla je presuda u Haagu 29. studenoga 2017., koja je sukob između Hrvata i Muslimana okvalificirala kao „međunarodni“ te hrvatsku poziciju definirala kao „udruženi zločinački pothvat“, a Republiku Hrvatsku kao jedinoga agresora (s obzirom da je srbijansko političko vodstvo amnestirano od toga).

Premda postoje Hrvati koji će drugačije interpretirati činjenice, nedvojbeno je kako oni zapravo predstavljaju sami sebe (poput Ž. Komšića koji je kao predstavnik Hrvata nepoželjan u svakom većinski hrvatskom mjestu u BiH). Dakle, da bi najmalobrojniji bh. narod ovu državu, a onda i svaku njezinu sportsku izabranu vrstu uistinu osjećao svojom te se identificirao s njezinim obilježjima, nužno je da se osjeća slobodnim i ravnopravnim. A to u ovom trenutku nije tako! S obzirom na stremljenja dominantne srpske politike, Bošnjaci ako žele sačuvati državu BiH, trebaju pružiti ruku Hrvatima i tretirati ih sebi ravnima; vratiti potpunu ustavnopravnu konstitutivnost Hrvata i ne manipulirati povijesnim faktima...

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba