Katolički tjednik

U vremenu kada je posve jasno kako je koncept multikulturalnosti i definitivno propao, Europa se suočava s pitanjem postoji li još uvijek njezina autohtona kultura, odnosno je li ikada i postojala. S obzirom na politički liberalizam, etički relativizam i sveprisutni individualizam, izgleda kako Stari kontinent, uslijed postmodernih seoba naroda, gubi i svoj identitet. Kulturološka različitost koja je utkana u temelje europske civilizacije i koja je kao takva – unatoč međusobnim ratovima i neprijateljstvima kroz povijest – proizvela da se može govoriti o zajedničkom bogatstvu kultura, sada se suočava s izazovima posve drugačijih elemenata i procesima getoizacije. S obzirom da je riječ o stvarnosti koja je u svojoj srži duhovne naravi, razvidno je kako se o tome smije i treba progovoriti i s religijskoga stanovišta. Poglavito sa stanovišta kršćanstva kojim su impregnirani europski narodi i zahvaljujući komu je nastala demokracija kakvu danas poznajemo.

Detektirajući ove procese, britanski spisatelj i politički analitičar Douglas Murray u svomebestseleru Čudna smrt Europe upućuje da su Europljani u susretu s ovovjekim migracijama najprije smatrali kako je to kratkotrajna pojava i da će se pridošlice nakon konsolidacije stanja u njihovim domovinama brzo vratiti odakle su došli. Kad su, pak, shvatili kako ovi neće otići, onda su pokrenuli programe s ciljem da se imigranti osjećaju kao kod kuće. To je, kako opisuje, uključivalo promjenu predodžbe o zemlji domaćinu: od izvrtanja činjenica, preko omalovažavanja vlastite prošlosti do uljepšavanja svih vidova neeuropske kulture. Kao ilustraciju navodi slučaj švedske ministrice za integraciju Mone Sahlin koja je 2004., govoreći u kurdskoj džamiji, kazala kako su mnogi njezini sunarodnjaci ljubomorni na Kurde jer „imaju bogatu i ujedinjenu kulturu i povijest, za razliku od Šveđana koji se diče samo glupavim stvarima poput slavlja Ivanjske noći“ (str. 114).

Očito je kako se dotična uhvatila u kolo onih koji inzistiraju na ideji da europska kultura i ne postoji. A tu su lavinu – svjesni ili ne – u njezinu pojavnom obliku pokrenuli europski političari onoga trenutka kada su odbili uvrstiti u Ustav Europske unije činjenicu da ona počiva na kršćanskim temeljima. U svojoj liberalističkoj kratkovidnosti nedvosmisleno su smatrali kako bi isticanjem religijske sastavnice naškodili skladu kultura u budućnosti. Međutim, sve je rezultiralo dijametralno suprotnim stanjem – stanjem praznine u kome se europski narodi u odnosu prema došljacima kontinuirano ispričavaju: zato što su bijeli, zato što su dosegnuli današnji stupanj tehnološkoga razvoja i zato što imaju vlastitu kulturu u koju je utkana i ne uvijek lijepa prošlost. Na tom tragu, u jednom od niza nebuloznih videouradaka koji preplavljuju internet, može se vidjeti tamnoputa mladića kako, uz ostalo, kaže: „Uzimamo Europu Europljanima koji su previše glupi da bi se obranili. A ako se pobune, prozovite ih rasistima i nacistima… I povući će se kao kukavice. Radije će pustiti da im silujete kćeri i žene, nego da ih zovete nacistima.“

U tom procesu „uzimanja Europe“ razvidno je kako se događaju i sukobi – prije svega – kultura. To je na pomalo dramatičan način opisano u pismu koje potpisuje 20 umirovljenih francuskih generala i oko 1 000 pripadnika francuske vojske (umirovljenih i aktivnih), a objavljeno je 21. travnja 2021. U njemu se upozorava da „nekoliko smrtnih opasnosti“ prijeti Francuskoj: u prvom redu „islamisti i horde iz predgrađa“ te da ta zemlja može završiti u građanskom ratu. A da stvar bude ozbiljnija, ankete pokazuju kako se većina Francuza slaže s navedenim opaskama. Pismo koje je došlo 11 mjeseci uoči francuskih predsjedničkih izbora kao da potkrjepljuje fiktivnu predodžbu stanja koje je u svome distopijskom romanu Pokoravanje ponudio kontroverzni Michel Houellebecq. On je, između ostaloga, detektirao glavnoga krivca u liberalizmu napisavši: „…dok je liberalni individualizam još i imao izglede na konačan uspjeh, dok se zadovoljavao razbijanjem svojih posrednih struktura, kao što su države, korporacije i staleži, toliko je trenutak kad se on obrušio na onu najvišu strukturu, a to je obitelj, odnosno demografija, obilježio konačni njegov slom; i tako sad, logično, dolazi vrijeme islama“ (str. 203).

Kada se ostavi po strani islamofobija i islamoeuforija, valja se pitati postoji li onda izlaz iz ovakvoga stanja? Postoji, dakako!

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba