Katolički tjednik

Dok su u starini – i to ne tako davnoj na ovdašnjim prostorima – riječ i zanimanje „pastir“ pripadali svakodnevici, danas je to stvar „egzotike“ i nečega što je prisutno samo još u bajkama. Pored velikih farmi gdje je sve automatizirano, razaznaje se kako su pastiri, tj. čuvari stada odraz civilizacijske zaostalosti. Kao „poželjno“ zvanje mogu se susresti jedino u roditeljskim prijetnjama djeci koja slabo uče ili kao šaljivi zaključak nečijega životnog usuda: „Nizašto nije nego za ovaca!“ Ipak, kategorija pastira i dalje je suvremena u duhovnom smislu – kada se govori o upraviteljima i predvodnicima naroda Božjega. Pastirski štap, bez obzira što je uvelike izgubio svoju izvornu praktičnu primjenu, ostao je nezamjenjiv u kršćanskoj liturgiji kao znak prvenstva i pastirskoga, odnosno duhovnoga vodstva. U tom smislu, imati dobra pastira odraz je Božjeg blagoslova. Takvi pastiri ne padaju s neba, nego ih od Neba treba izmoliti.

Ovo je, dakako, puno lakše bilo razumjeti u pastirskoj civilizaciji, nego u današnjoj digitalnoj. Na tom tragu nalazimo kako je Isus svojim učenicima i suvremenicima pobliže objašnjavao ulogu koju mu je Otac namijenio u povijesti spasenja. Naime, židovski je narod imao vjerničko iskustvo da je Jahve stvoritelj i svedržitelj – onaj koji u svom izabranom narodu odabire pojedince te ih pomazuje da u Njegovo ime vladaju. Tako im je postavljao sudce, pa zatim kraljeve, kao pastire koji će ih voditi i skrbiti za njih. A da bi to potvrdio i pokazao svoju vlast ovisnoj o Bogu, primjerice, kralj David je pjevao: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam!“ (Ps 23). Međutim, i na njegovu, ali i na primjeru svih ostalih židovskih kraljeva može se vidjeti kako nisu do kraja ispunjavali volju Božju i nisu bili idealni pastiri. Zato Isus sebe identificira s tim pastirom te izričito kaže: „Ja sam pastir dobri“ (Iv 10,11) i pojašnjava: „Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca“ (Iv 10,11-13). To je zapravo njegova najizravnija slika koju pučkim rječnikom kaže o sebi.

Poslije će se moći prepoznati kako je On taj pastir koji je sigurni vođa i istinski prijatelj (Iv 15,15). Štoviše, u Pashalnom misteriju razaznaje se kako je Isus Krist žrtveni Jaganjac koji postaje predvodnikom: „Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce nit ikakva žega jer – Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih“ (Otk 7,17). U tom ozračju Bog izabire i pastire svome putujućem narodu koji se zove Crkvom. Njih osposobljuje dajući im svoga Duha, ali također od njih i traži odgovornost. Tako Sv. Petar veli: „Starješine dakle među vama opominjem, ja sustarješina i svjedok Kristovih patnja, a zato i zajedničar slave koja se ima očitovati: pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga – ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju; ne radi prljava dobitka, nego oduševljeno; i ne kao gospodari Baštine, nego kao uzori stada. Pa kad se pojavi Natpastir, primit ćete neuveli vijenac slave“ (1 Pt 5,1-4).

Sva, dakle, vlast crkvenim pastirima dolazi, ne iz svjetovne moći, bogatstva ili njihove pameti, nego iz činjenice Božjeg izabranja, koja se prenosi apostolskim nasljedstvom (successio apostolica). Zbog toga civilna vlast nema prava birati i postavljati biskupe, bez obzira koliko jaka bila. Na razini opće Crkve to je riješeno u srednjem vijeku u procesu borbe protiv tzv. laičke investiture, kada je u duhovnu stvarnost bilo i uvelike upetljano materijalno bogatstvo te su kupovani položaji (simonija). Odlučujuću ulogu odigrao je papa Grgur VII. (1073. – 1085.) kada je na korizmenoj sinodi u Lateranu 1075. zabranio svako uplitanje svjetovne vlasti u imenovanje biskupa na njemačkom području. Uslijedio je sukob s mlađahnim carem Svetog Rimskog Carstva Henrikom IV. nazvanim i Okrutni. Povijest svjedoči kako je sve rezultiralo građanskim ratom u Njemačkoj, postavljanjem (i) protupape Klementa III. (1080. – 1100.) te izbjeglištvom i smrću Grgura VII. Ipak, njegovi su napori u konačnici urodili plodom i konkordatom u Wormsu 1122., pri čemu je dogovoreno da car nema pravo davati „štap i prsten“ biskupu, nego je to djelo duhovne investiture, a on može predati žezlo kao simbol svjetovne investiture. Ovo je potvrđeno na Prvom lateranskom saboru 1123. koga je sazvao papa Kalist II.

Crkva u Hrvata svjedoči i Bogu može biti zahvalna na mnogim istinskim duhovnim pastirima. Pored blaženika Alojzija Stepinca, svetačkoga lika Josipa Stadlera, nepokolebljiva svjedoka vjere Petra Čule i drugih velikana… u novije doba izranja ime kardinala Franje Kuharića koji je uistinu bio hrvatski orijentir u burnim promjenama, te vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića kojega je sveti papa Ivan Pavao II. zaogrnuo kardinalskim plaštem zbog pastirske hrabrosti ostati s trpećim narodom u opkoljenom Sarajevu i evanđeoske ljubavi iskazivane prema svim ljudima. Kormilo vrhbosanske lađe sada je preuzeo mons. Tomo Vukšić...

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba