Katolički tjednik

Svjedoci smo kako i u sadašnjem dobu, a ne samo u dalekoj prošlosti, fanatici za ostvarenje vlastitih ciljeva koriste ime Božje, odnosno svoja nedjela opravdavaju voljom Božjom. Takvi onda čak i ubojstva ljudi pravdaju time što su navodno „branili Božju čast“, što su „izvršavali Božju zapovijed“, ili što to tako „Bog hoće“. Primjerice, u posljednjem su ratu mudžahedini (ritualna) ubojstva protivničkih vojnika objašnjavali doslovce riječima: „Ako ga ubijem, nisam ga ubio ja, nego Allah!“ Kada, pak, pažljivije pogledamo, vidjet ćemo kako je napast na svašta lijepiti oznaku „Božje djelo“ prisutna kroz cijelu povijest čovječanstva. No, razvidno je da je riječ samo o ideološkom argumentiranju, najčešće bez ikakva teološkog ili zdravorazumskoga uporišta. Na toj su podlozi i pokušaji definiranja kako je Republika Srpska „Božje djelo“.

No, da bi se bilo što takvim moglo nazvati, valja najprije provjeriti što kaže Biblija, kao sveta knjiga kršćana u kojoj, uz ljudsko suautorstvo, Bog progovara. U njoj se osim stvaranja cjelokupna svijeta, odnosno svemira u kome se nalazi i Zemlja kao prostor gdje Bog postavlja, na svoju sliku načinjena, čovjeka te biljke i životinje „da mu služe“, izričito govori samo da su ploče Saveza, tj. Deset Božjih zapovijedi, Božje fizički vidljivo djelo. „Ploče su bile djelo Božje; pismo je bilo pismo Božje u pločama urezano“ (Izl 32,16). Također, može se iščitati kako se posredno Božjim djelom opisuje blagoslov koji je, recimo, dao domu Davidovu (1. Ljet 17,19); ili da se zasluge za ponovnu izgradnju Jeruzalemskih zidina pod vodstvom Ezre i Nehemije pripisuju Bogu (Neh 6,16); te da od Boga dolazi pravda (Izr 16,11). Kao vrhunac Božjega djela predstavlja se konačna objava Boga u liku Isusa Krista koji izvršava volju Očevu (Iv 17,4) i poziva na vjernost. Na drugoj strani, mnoga se ljudska djela ocjenjuju kao „zlo djelo u očima Gospodnjim“ (npr. kad je David ubio Uriju Hetita i uzeo njegovu ženu Bat-Šebu, 2 Sam 11,27; ili pravljenje kumira i idolopoklonstvo Ps 135,15).

Dakle, jasno je kako se čak i u objavljenoj Božjoj riječi vrlo malo toga što je čovjek uradio može pripisati, odnosno pripisuje, makar i posredno, Bogu. Ponajmanje se politička uređenja društvenih zajednica u vidu imperija, carstava, država, republika, entiteta i slično mogu nazvati Božjim djelom. Ipak, sjetit ćemo se da je tako Republiku Srpsku okitio 2017. sada već upokojeni patrijarh srpski Irinej. Na istom tragu rezonira u Pravoslavlju (br. 1317, od 1. II. 2022.) pod naslovom Republika Srpska – rezultat božanske ikonomije,sveštenik dr. Živko Ilić odlazeći u raščlambi još dalje. Prvotni argument da je taj bh. entitet – u kome su, nažalost, tijekom rata 1990-ih svi nesrbi doživjeli u nebo vapijuće nepravde i nevolje – „Božje djelo“, autor izvlači iz postavke kako je to bila težnja srpskoga naroda koju je politički vrh 9. 1. 1992. definirao. A s obzirom na taj nadnevak, koji je bio prije pokolja u Srebrenici pa i u prijedorskom kraju, kao i mrcvarenja Sarajeva te sustavna pravljenja etnički „čista“ teritorija na području Bosanske Posavine, Krajine te istočne Hercegovine i Bosne (a ništa od toga ni jednom riječju ne spominje), ne mogu biti validni argumenti da je RS „genocidna i agresorska tvorevina“. Uz perverznu logiku preventivna rata – kakvu koriste i Amerikanci za pokretanje različitih sukoba diljem svijeta – u tekstu se kao uzrok proglašenja RS-a navodi: kako bi se osujetilo planove „povampirenih aveti iz prošlosti“, tj. sprječavanje nekog drugog Jasenovca „koji nam je spreman“.

Međutim, teološki je uvrnuto nakanu izjednačavati s konačnim rezultatom. Jer čak i da je zamisao bila „božanska“, njezina provedba i konačni proizvod mogu biti „đavolski“. Ponajbolji je primjer upravo ono na što se još uvijek dominantna srpska misao poziva i svoja zlodjela opravdava – NDH. Nezavisna Država Hrvatska uistinu je bila ostvarenje toliko žuđene slobode hrvatskoga naroda, te kao takva i među katoličkim svećenstvom dočekana s iznimnom ljubavlju. No, ubrzo su ju obilježili neki od bezbožnih rasističkih zakona donesenih u sluganskom duhu prema nacističkoj Njemačkoj, te logori i zlodjela kao njihova posljedica. Zbog toga nikomu iole normalnom ne pada na pamet kazati da je ona kao izraz volje naroda, zapravo Božje djelo. Kao što ni Republika Srpska – uz svo uvažavanje tadašnje političke volje srpskoga naroda i aktualne protuteže bošnjačkom unitarizmu – zbog količine zla koja ju neminovno obilježava, ne može ni u kojem obliku biti dovedena s Božjim planom.

U tom smislu ponajbolji teološki odgovor, i tada tek nastaloj NDH, i današnjoj divinizaciji Republike Srpske, može se pronaći u uvodniku Katoličkog tjednika od 27. 4. 1941. naslovljenom Mir i sloboda,vjerojatno (jer nije potpisan) glavnoga urednika Franje Kralika, u kome piše: „Hrvatska opet postoji, samostalna i bez tutora, kako je uvijek htio hrvatski narod (…) Mi pozdravljamo hrvatsku slobodu… u uvjerenju da će hrvatska sloboda biti puna duha, pravde i Boga.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba