Katolički tjednik

Postoje ljudi koji su po prirodi „kontraši“ – koji su svoj karakter izgradili na proturječenju drugima: uvijek kontra, pa makar duboko u svijesti osjećali da je to pogrješno. Takav će životni stav najčešće djelovati pesimistično, negativistički i u konačnici odbojno jer ne uspijeva dosegnuti dalje od onoga što narod naziva „generalom poslije bitke“. Pa čak i onda kada u određenom trenutku ništa ne kažu, takvi će poslije istaknuti kako su „znali“ da treba drugačije. I premda ima sličnosti, to je dijagonalno daleko od onoga kada je netko oprezan, kada pojave, događaje i osobe promatra kroz prizmu realne kritičnosti, pa čak i sumnjičavosti. Poglavito je razvidno da onaj koji se nekada gadno opekao, sada „puše i na hladno“. Tako nekako djeluju i riječi o bratstvu koje se sve češće mogu čuti u Crkvi. U prvom redu zbog povijesnoga bremena iz doba komunizma koji je na ovdašnjim prostorima vladao pod parolom „bratstva i jedinstva“. Ali također i zbog činjenice da bratstvo bez iskrenosti, istine i pravde nerijetko završava u iskorišćivanju i bratoubojstvu – kako svjedoče i prve stranice Biblije govoreći o Kajinu i Abelu (usp. Post 4,1-10), a i sveprisutna komunistička izreka: „Snađi se, druže!“ Stoga je i odviše jasno kako se ovaj pojam ne smije papagajski koristiti zarad želje dopasti se svijetu.

Bez kritičkoga pristupa istinska potreba bratstva, u izostanku kojeg će svijet završiti u kaosu, zapravo je samo katalizator toga pogubnoga procesa. Ponajprije zato što u takvom ozračju prijeti realna opasnost legaliziranja nepravdi koje ljudi svakodnevno jedni drugima čine, te instinktivna nasljedovanja pogubnih obrazaca ponašanja. U tom smislu, u psihologiji postoji primjer kondicioniranja kojega su izveli na životinjama. On kaže kako su 15 majmuna stavili u novi prostor u kojemu je na sredini bilo stablo, a na stablu košara s voćem. Kad se prvi put jedan majmun popeo uzeti voće, čuvari su sve ostale zalili hladnom vodom. Isto su ponovili svaki idući put. I proizveli su to da su sami majmuni počeli reagirati tako što bi prvoga koji se počne penjati na stablo odmah dohvatili i izmlatili. Vremenom su svi stanovnici majmunarnika naučili da se zbog toga što uslijedi hladan tuš, ne smiju pentrati na drvo bez obzira koliko voće bilo primamljivo. Međutim, uskoro su jednoga majmuna zamijenili nekim novim koji nije znao što biva kada se ide penjati, pa je odmah čim je spazio voće, išao dohvatiti ga. I, dakako, ostali su ga majmuni prebili. Isto je nastavljeno u određenom intervalu te su nakon nekoga vremena izmijenili svih 15 majmuna. Od „prve postave“ više nitko nije bio tu. Međutim, još uvijek bi svaki novi koji bi došao i posegnuo ka voću bio pretučen. Iako, dakle, nijedan nije znao zašto, niti imao iskustva s „kupanjem“ hladnom vodom, i dalje su slijedili ono što su naučili od prethodnika.

Nepravde koje ljudi u različitim dijelovima svijeta trpe, nerijetko su upravo na tom tragu: mladi su od starijih naslijedili neke obrasce kojima uopće ne znaju povod, ali ih provode ili uzimaju kao zdravo za gotovo. Štoviše, u tome ne vide niti prepoznaju bilo što loše. Primjerice, kršćani su na Istoku i u mnogim arapskim zemljama označeni kao nevjernici, bez da ih itko danas pita o njihovu vjerovanju; u mnogim krajevima svijeta, uključujući i Tursku pa i Bosnu i Hercegovinu, postoje islamske bogomolje koje su nekoć bile crkve i nitko od muslimana u tome ne vidi ništa loše; u neke islamske zemlje ne smije sletjeti zrakoplov koji ima vidno istaknut križ i to se smatra posve normalnim; mnogi muslimani teže uspostavi teokratskoga sustava sa zakonodavstvom šerijata i to drže idealom… Dok se govori o bratstvu, nužno je imati na umu kako to ne znači šutjeti o onomu što braća rade i kako se ponašaju. Jer minimum bratstva predstavlja zahtjev „kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima“ (usp. Lk 6,31). Lažno je mirotvorstvo zabijati glavu u pijesak praveći se da je radi „višega dobra“ – sve u redu.

Istodobno, istina je kako stoji u Deklaraciji o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički suživot koju su u Abu Dhabiju 4. veljače 2019. potpisali papa Franjo i veliki imam Al-Azhara Ahmad Al-Tayyip, da „dijalog među vjernicima znači susresti se u ogromnom prostoru duhovnih, zajedničkih ljudskih i društvenih vrijednosti, te ulagati u promicanje najviših moralnih vrlina kojima religije teže, a to također znači izbjegavanje beskorisnih rasprava“. Zapravo bi to značilo da braća mogu jedni drugima kazati što im smeta i ne zadržati se samo na tomu. „Dobri odnosi između Zapada i Istoka neosporna je recipročna potreba. Oni se ne mogu nadomjestiti ni zanemariti, tako da obje civilizacije mogu biti obogaćene jedna drugom kroz razmjenu i dijalog kultura“, također piše u Deklaraciji.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba