Katolički tjednik

Informacija da je papa Franjo 4. srpnja 2021. operiran u rimskoj glasovitoj bolnici Gemelli, po naravi stvari bila je prvorazredna vijest u svijetu. Za zdravlje poglavara Katoličke Crkve zanimali su se gotovo svi: neki koji su molili za njegovo dobro; neki koji bi jedva čekali da se stvari zakompliciraju; a mnogi iz puke znatiželje i potrebe za šokantnim. Zbog toga je iz Tiskovnoga ureda Svete Stolice svaki dan išlo priopćenje gdje je javnost upoznavana sa stanjem operiranoga Pape: od toga da je u trosatnom zahvatu podvrgnut „lijevoj hemikolektomiji“ (odstranjena mu je lijeva polovica debelog crijeva), preko činjenice da je počeo samostalno jesti pa do toga da već obilazi bolesnike, napose djecu na onkologiji. Riječi podrške Svetome Ocu uputili su mnogi, i to ne samo katolici, nego i ljudi različitih religijskih opredjeljenja. Rekli bismo, ništa neobično jer u bit ljudskosti spada iskazati blizinu bolesniku i ohrabriti ga. No, istodobno vidimo kako se u zapadnoj civilizaciji ponovno događaju procesi koji idu za tim da bolest i bilo koji oblik odstupanja od „normalnoga“ proglase nedostojnim života. Zapravo, sve što izlazi iz okvira liberalističke agresivne propagande biva označeno neljudskim, a onda i potrebnim odbacivanja.

Među ove bezvrijedne spadaju i osobe s Down sindromom koje zakon u Velikoj Britaniji sve do trenutka izlaska iz majčine utrobe uopće ne tretira kao ljudska bića. Prema općenitom vremenskom ograničenju, pobačaj je u Engleskoj, Škotskoj i Walesu moguće uraditi do 24 tjedna trudnoće. Međutim, Odjeljak 1 (1) (d) Zakona o pobačaju iz 1967. dopušta abortus do rođenja ako „postoji znatan rizik da bi dijete, kada bude rođeno, patilo od takvih fizičkih ili mentalnih abnormalnosti koje bi mogle biti ozbiljno hendikepirajuće“. Dakle, svaka trudnica sa stomakom „do zuba“, ako netom prije poroda otkrije kako njezina beba ima Down sindrom, smije kazati kako ju ne želi te zatražiti pobačaj. (Prosječan ljudski um ne može ni zamisliti kako se to konkretno izvodi.) A statistike pokazuju da je tijekom 2020. u Engleskoj i Walesu bilo 210 860 ubojstava nerođene djece – što je najviše od zlokobne 1967. Od toga broja, 3 083 ih je bilo zbog nekog invaliditeta, a 693 nakon prenatalne dijagnoze Down sindroma – što je porast u odnosu na 2019. kada je bilo 656.

Prosvjedujući protiv takvoga bezbožnoga zakona pred Visokim sudom u Londonu 6. srpnja, 26-godišnjakinja rođena s Down sindromom Heidi Crowter rekla je da joj takav zakon proizvodi osjećaj kako bi „bolje bilo da je mrtva“. „Život je dobar za ljude poput mene i zakon o pobačaju to mora pokazati (…) Sudci moraju znati da mi ne patimo i da naši roditelji i obitelj ne pate“, poručila je Crowter koja je udana za čovjeka koji također ima Down sindrom i koji ju podupire. A njihov je jedini problem to što su stvarno takvi rođeni! Medicina kaže da je anomalija nastala na 21. kromosomu (stanica sadrži 23 različita kromosoma numerirana brojevima od 1 do 22, te 23. spolni kromosom) pri čemu se najčešće dogodi da postoje tri kopije toga kromosoma, pa se Down sindrom naziva još i „trisomija 21“.

Za razliku od znanstveno ni po čemu utemeljene propagande homoseksualnosti, transseksualnosti, različitih pojava na podlozi seksualnosti te pokušaja objašnjenja kriminalnoga ili pedofilnoga ponašanja i ubojstava – kao da su takvi rođeni, a ne nekada nastali ili se „opredijelili“, osobe s rečenim sindromom zbilja takve dolaze na svijet. Dolaze ako im kakav zakon to ne onemogući tretirajući ih doslovce smećem jer ih roditelji mogu dati ubiti sve do trenutka dok se ne rode. I da kolektivno licemjerstvo bude veće, civilizacija koja takvo što zastupa istodobno se zgraža nad zločinima i zakonima koje je donosio nacistički vođa Adolf Hitler. Međutim, sličnost u ovoj temi s današnjim liberalistima i ondašnjim nacistima i više je no očita. Nihilistički filozof Friedrich Nietzsche bolesnike je stavljao na razinu kriminalaca koji društvu donose samo štetu, a Hitler je u praktičnome rasnom smislu htio toga njegova übermenscha (nadčovjeka) „uzgojiti“. Zato u svojoj knjizi Mein Kampf piše „…postoji samo jedno najsvetije ljudsko pravo, a to je pravo istodobno i najsvetija obveza, naime: brinuti za to da krv ostane čista i da čuvanjem najboljeg ljudskog obilježja ova bića dobiju mogućnost najplemenitijeg razvoja“ (str. 147). A to kao da je preslikano u zamisao koja danas biva realizirana da samo odabrani (zdravi) smiju doći na svijet.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba