Katolički tjednik

Vjerojatno riječ „otac“ u globaliziranom svijetu ne pobuđuje toliko emocija koliko riječ „majka“. Naslonjeni na patrijarhalni oblik društvene organizacije, koji je na balkanskom podneblju još uvijek znatno izražen, ljudi nerijetko čak i nemaju lijepu sliku oca. Štoviše, događa se da istu onda projiciraju na Boga, svoje nadređene ili pak ostaju nedorečeni u osobnom sazrijevanju. Dok se majku prema svim parametrima treba voljeti, ćaću se mora slušati, pa i bojati ga se. Zanimljivo je pak da „tuđa djeca“ koja uđu u obitelj u načelu nemaju velikih konflikata s ocem kao što imaju s majkom. Tako se rijetko događa da su se ozbiljno posvađali zet i punac ili snaha i svekar; no istodobno su poslovični problemi na relacijama zet – punica, i svekrva – snaha. Uz raznorazna objašnjenja zašto je to tako, možemo prepoznati i kako je kod oca pravednost ispred emocionalnoga doživljaja – čak i svoje djece. Tu odliku ističe i Sveto pismo kada spominje čovjeka kojemu je Bog povjerio skrb za svoga Sina. „A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti“ (Mt 1,19). Što znači da ako je istina kako tri „stupa“ kuće stoje na majci, a samo jedan na ocu – onda taj jedan treba biti takav da ga se nikada ne može srušiti. To, dakako, vrijedi, ne samo u obitelji, nego i u Crkvi.

Poznato je kako svoga biskupa neki – što u šali, što od milja, a što cinično – nazivaju „majka“. Međutim, bez obzira na to, a i činjenicu da kod pojedinih protestantskih zajednica i žene mogu predvoditi biskupije, jasno je kako se od crkvenoga pastira traži da u prvom redu ima odlike oca (na gore navedenom će tragu u Bosni za biskupa kazati: „babo“). Jer on je taj koji – uz to što posvećuje, upravlja i naučava – zapravo: skrbi, čuva i bdije. U suvremenom kontekstu, on je prva (ili posljednja, ovisno kako se gleda) brana protiv poplave relativizma i novopoganstva u Crkvi, a i društvu. Od njega se najprije očekuje da bude stamen u vjeri i ne podliježe emocijama bez obzira odakle i u kojem obliku dolazile.

Upravo to je područje na kojemu se tako jasno očituje da pojedini crkveni prelati na njemačkom govornom području posustaju. Naime, nakon Plenarnoga zasjedanja Njemačke Biskupske konferencije u ožujku 2019. tadašnji je njezin predsjednik, münchenski nadbiskup Reinhard kard. Marx obznanio kako će njemački biskupi pokrenuti „obvezujući sinodalni proces“. U tom su pravcu utemeljili i Sinodalnu skupštinu u kojoj je uz biskupe glavnu riječ zapodjenulo laičko udruženje: Centralni komitet njemačkih katolika – Zentralkomitees der deutschen Katholiken (ZdK), za kojega se najblaže rečeno može dodati: kontroverzno. Ustanovili su Sinodalni put te definirali kako za tamošnju Crkvu najveći izazovi leže u četirima pitanjima: svećenički celibat, crkveni nauk o spolnom moralu, klerikalna moć te uloga žena u crkvenim službama. Među njima, odmah se pokazalo kako u prvi plan iskaču različite podteme i prakse koje se tiču homoseksualnosti.

Na tom su tragu pojedini sudjelovali u nastanku liturgijske knjige blagoslova pod nazivom Paare. Riten. Kirche. – Parovi, obredi, Crkva, koju je izdala izdavačka kuća Bonifatiusverlag povezana s Nadbiskupijom Paderborn, a u njoj su doneseni oblici blagoslova u crkvi za homoseksualne parove. (Slično kao što se to pojavilo u Austriji u svibnju 2020.) Među njemačkim biskupima koji su do sada javno izrazili podršku blagoslovu istospolnih zajednica su: kardinal Marx, biskup Franz-Josef Bode iz Osnabrücka, biskup Heinrich Timmerervers iz Dresdena-Meißna, biskup Mainza mons. Peter Kohlgraf… Također, predsjednik Njemačkog BK-a mons. Georg Bätzing pozvao je u prosincu 2020. na promjene u odjeljku o homoseksualnosti u Katekizmu Katoličke Crkve, gdje se govori kako je riječ o neurednu stanju koje ni u kojem slučaju ne može biti odobreno (usp. KKC, br. 2357).

Sve je to na tragu zahtjeva ZdK-a koji su još 2015. objavili deklaraciju u kojoj pozivaju na nove „liturgijske oblike, posebno blagoslove homoseksualnih partnerstava“ i „bezuvjetno prihvaćanje“ homoseksualnih zajednica. Neki biskupi to sada, kao kakve djeveruše, samo provode… Kada se pogledaju statistike, jasno je da je stanje u Njemačkoj Crkvi alarmantno i zahtijeva očinsku brigu. Podatci da je tijekom 2019. rekordna 272 771 osoba napustila Katoličku Crkvu u toj zemlji te da je naglo opao broj krštenja i vjenčanja u crkvama, govore sami za sebe. Kada se k tomu pribroji činjenica da je puno više sprovoda nego krštenja, dolazimo do činjenice da je tijekom 2019. u Njemačkoj zabilježen pad od 400 000 katolika te ih sada ima oko 22,5 milijuna.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba