Katolički tjednik

U svijetu diktature tržišnoga gospodarstva, gdje se nastoji prikazati da je sve na prodaju, mnogi će kazati kako je za uspjeh nužna adekvatna reklama. Kroz nju se prosječnoga čovjeka – promatranoga prvotno kao potrošača - primorava da kupi i ono što mu ne treba. Zapravo, svijet reklama kreira takvo ozračje u komu pojedinac počne misliti kako bez nekog reklamiranoga proizvoda i ne može živjeti. U kreiranju takva stanja od iznimne su važnosti „primjeri“. Tako je, recimo, ako mlad čovjek vidi da neko piće pije njegov nogometni ljubimac, jasno kako će i on sam postati konzument istoga. Odatle basnoslovne iznose za reklame naplaćuju glazbene, filmske, sportske i ine „zvijezde“. Primjerice, nedavno je isplivalo u javnost da Cristiano Ronaldo po objavljenom postu na Instagramu zaradi 641 000 eura, a slijede ga Neymar (513 000 €) i Lionel Messi (427 000 €). Što znači da su takve osobe iznimno utjecajni kreatori javnoga mnijenja. A to pak samo po sebi ne mora istodobno biti ništa loše. Štoviše, može biti od iznimne društvene koristi ako se stavi u službu općega dobra. Međutim, primjeri s aktualnoga Europskoga nogometnoga prvenstva 2021. (službeno 2020.) ne govore u prilog tomu.

Promatrano pojedinačno, jasno je da će Hrvati najprije navijati za hrvatsku izabranu nogometnu vrstu. A zbog tradicionalno dobrih veza i činjenice da mnogi za život tamo zarađuju, sljedeća koja će pobrati najviše hrvatskih simpatija najvjerojatnije će biti reprezentacija Njemačke. Na osobit način Hrvatima je bio drag njemački čuvar mreže Manuel Neuer kojega se prije pandemije moglo vidjeti kako ljetuje u Lijepoj našoj i pjevuši neke domoljubne pjesme. Zbog toga je mnogima i postao pravo razočaranje kada su vidjeli da oko ruke nosi kapetansku traku u duginim bojama stavljajući se u službu agresivnoga propagandnoga aparata koji nameće, uistinu, nakaradnu i samoubilačku, rodnu (gender) ideologiju te se izruguje obiteljskim vrijednostima. Istu je vrpcu imao i engleski kapetan Harry Kane, ali – s obzirom na povijesno iskustvo – mogli bismo reći kako od jednoga Engleza takvo što i ne čudi. A da stvar bude bjednija, Nijemci su kao politički odgovor na sportskom terenu mađarskom premijeru Viktoru Orbánu –koji je zabranio promoviranje homoseksualnosti i promjene spola među mladima – htjeli nogometni stadion u Münchenu za vrijeme odigravanja utakmice s Mađarima osvijetliti u bojama koje simboliziraju LGBT-svašta pokret. I UEFA je to ipak zabranila držeći se svoje religijske i političke „neutralnosti“.

Ono što krovna institucija europskoga nogometa pak nije zabranila jesu reklame s očitom političkom intencijom. Tako su se uz rub nogometnoga igrališta vrtjele promotivne poruke proizvođača automobila, internetske turističke agencije, proizvođača piva te internetske službe za dostavu hrane koje su u svojoj pozadini imale dugine boje i floskularne slogane o „zajedništvu“ i „jednakosti“.

I sve bi te poruke čovjek prosječnoga zdravorazumskoga rezoniranja mogao pojmiti da je riječ o temi od koje važnije nema. Čak i kada ostavimo po strani promišljanje o meritumu stvari homoseksualizma i trans-svačega, pa se zadržimo tek na potrebi da se svako ljudsko biće ostavi na miru, neka u okviru svoje privatnosti radi sve što ne ugrožava drugoga, jasno je koliko je ova tema u biti sporedna. Poglavito je, u rečenom kontekstu, otužno izgledala promotivna kampanja britanske internetske službe za naručivanje i dostavu hrane Just eat koja se također uplela u „dugino kolo“. Dok sve više ljudi, uslijed problema prouzrokovanih pandemijom koronavirusa, umire od gladi, profitersko-beskrupuloznom svijetu su važna homo-, trans- i svašta „prava“. Pa, Bože dragi…

A trenutačne procjene Organizacije za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) kažu da je gotovo 690 milijuna ljudi gladno. Prevedeno u postotke, to je 8,9% svjetske populacije – što je samo u jednoj godini za 10 milijuna ljudi više, a za gotovo 60 milijuna više u razdoblju od pet godina. Umjesto da svijet bude na putu dostizanja nulte stope gladnih u 2030., kako je zacrtano, sada se, uzimajući u obzir sveukupno pogođene umjerenim ili ozbiljnim razinama nesigurnosti hrane, procjenjuje da dvije milijarde ljudi u svijetu nema redoviti pristup dovoljnoj hrani u 2019. Od toga je 1,03 milijarde u Aziji, 675 milijuna u Africi, 205 milijuna u Latinskoj Americi i na Karibima, 88 milijuna u Sjevernoj Americi i Europi te 5,9 milijuna u Oceaniji.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba