Katolički tjednik

Nedvojbeno je kako se svako vrijeme, svaka godina, pa i svaki dan mogu nazvati „prijelomnima“. Neizvjesnost, kao konstanta ljudskoga življenja, upućuje čovjeka da mu se životni planovi, doslovce svakoga trenutka, mogu kao kula od karata srušiti, a tijek života usmjeriti na potpuno drugačiji način ili pak za ovozemnost zaustaviti. Također, jasno je kako postoje događaji ili pojave koje su takve naravi da snažnije obilježavaju cjelokupna društva. Njihov pak zbroj ili intenzitet čini ono što nazivamo „vrijeme“ komu obično dodajemo epitete: „teško“ ili „prijelomno“. Međutim, i prije nego se bilo što takvim označi, valja imati na umu „kako su i pravednici i mudraci, s djelima svojim, u Božjoj ruci“ (usp. Prop 9,1), odnosno kako je Bog gospodar i povijesti. Iz takve perspektive upućujemo pogled i u novu 2022. u kojoj s ovim brojem (2/2022) naš Katolički tjednik doživljava svoje tisućito izdanje nakon obnove prije dva desetljeća, u studenom 2002., a cijelu godinu obilježava kao svoju stogodišnjicu.

Prvotno, ono što obilježava cijeli svijet, a još nitko sa sigurnošću ne može kazati kada će se okončati, jest nesretni virus COVID-19. No, zasigurno će i ova godina u određenom obliku biti njime označena: ponajviše jer su nejasnoće, nesnalaženja i nepotpune informacije o naravi bolesti te načinu i učinkovitosti njezina suzbijanja, proizvele nemalene podjele među ljudima. Tako je nastala nova podjela – na vaksere i antivaksere, tj. one koji smatraju kako se u borbi s koronavirusom moraju koristiti vakcine (cjepiva) i oni koji su kategorički protiv toga. Nedvojbeno je kako se u korijenu ove društvene polarizacije nalazi sveprisutni individualizam koji putem društvenih mreža na istu vrijednosnu ravan stavlja mišljenja ozbiljna znanstvenika i obična besposličara. Uz to, često iracionalne i represivne reakcije vlasti pojedinih država naprosto su proizvele odbojnost prema cjelokupnom odgovoru na pandemijski izazov tako da će se i u ovoj godini, nažalost, moći govoriti o „suprotstavljenim stranama“. A to će vjerojatno potrajati koliko i sama pandemija.

Ona je u Bosni i Hercegovini još jednom očitovala svu trulež državnoga uređenja. Od tragikomičnosti s kupnjom respiratora, preko nemogućnosti nabavke cjepiva, pa do nepriznavanja potvrda o cijepljenju. No, u prvom planu tijekom 2022., unatoč svim zdravstvenim izazovima, bit će najavljeni Opći izbori, odnosno promjene Izbornoga zakona koji treba omogućiti da svi narodi u BiH budu legitimno predstavljeni. Floskule o postojanju države stvorene u Daytonu, u kojoj bi u političkom odlučivanju i zastupanju bio zanemaren nacionalni identitet, očito su prozreli i međunarodni čimbenici te su se angažirali kako bi izvršili pritisak na domaće političare – prije svega bošnjačke, da odustanu od majoriziranja Hrvata (jer je u konačnici o tomu riječ) i shvate kako BiH u aktualnoj situaciji ne može biti isključivo nacionalna država Bošnjaka. Hoće li u tome imati uspjeha, nezahvalno je reći, ali sudeći prema događajima iz prosinca 2021. – vrlo teško. Sagledavajući raspoloženje na bošnjačkoj političkoj sceni, tada su međunarodni posrednici: izaslanik SAD-a za nadgledanje programa izborne reforme u BiH Matthew Palmer te ravnateljica pri Europskoj službi za vanjske poslove Angelina Eichhorst, otkazali dolazak u Sarajevo. Umjesto njih, u javnom je diskursu bilo sve više zlokobnih slutnji (i prijetnji!) o ratu. A polarizacija između srpske i bošnjačke političke elite nikada u postdejtonskom razdoblju nije bila veća. Stoga bi zapravo u prvom planu tijekom 2022. u ovoj zemlji morale biti aktivnosti usmjerene na očuvanje mira te bi međunarodni moćnici sankcije trebali uvesti svima koji govore i čine protiv toga – a ne samo pojedinima, kako se to moglo vidjeti s prvim danima siječnja mjeseca!

Istodobno, Katolička Crkva u ovoj zemlji razvidno ulazi u novu fazu koja se osobito zrcali u personalnim promjenama njezina vodstva. Nakon završetka sinodalnoga hoda u Vrhbosanskoj nadbiskupiji koji je trajao od 2012., vrlo je izgledno kako će papa Franjo umiroviti vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića, a vodstvo nadbiskupije preuzeti sadašnji nadbiskup koadjutor Tomo Vukšić. Riječ je o uobičajenoj crkvenoj praksi koja je uostalom okončanje onoga što je započelo kada je 8. rujna 2020. kardinal Vinko, zbog navršene kanonske dobi od 75 godina, predao „odreknuće od službe“ (usp. Kan 401 § 1.), a Papa mu 29. listopada 2020. odgovorio da ostaje na mjestu vrhbosanskog nadbiskupa „dok se drukčije ne odluči“. U tom kontekstu logično je kako predstoji i imenovanje novoga banjolučkoga biskupa jer je 3. veljače 2021. i mons. Franjo Komarica navršio 75 godina, kao i imenovanje novoga vojnog ordinarija u BiH – što nužno ne znači da će ijedno tijekom ove godine i biti, poglavito jer ni Sveta Stolica još nije obznanila ime apostolskoga nuncija u BiH.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba