Katolički tjednik

Napast isključivosti prisutna je među ljudima od postanka svijeta. Dovoljno je da netko ne ulazi u sadržaj zamjenice „mi“ kako bi bio označen kao nepoželjan, neprikladan i nepotreban. Na taj se način stvaraju „ograde“ koje u određenim okolnostima predstavljaju polazišta za verbalna, ali i frontalna sukobljavanja. Od takvih, pak, podjela nije izuzet nijedan segment ljudskoga postojanja počevši od obitelji, preko zanimanja i zabave, pa sve do naroda i rasa. Ta je napast bila prisutna čak i kod Isusovih prvih učenika. O tomu svjedoči evanđelist Marko kada piše: „Reče mu Ivan: 'Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.' A Isus reče: 'Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je'“ (Mk 9,38-40). Međutim, problem je što će ljudi vrlo lako iskonstruirati da netko – samim time što je u nekim segmentima drugačiji – jest „protiv nas“. Na ovdašnjem se podneblju, gdje se „drugačije“ susreće i isprepliće u svakodnevici, to najčešće čini kroz pojmove heretik/nevjernik i nacionalist.

Muslimani selefijskoga usmjerenja (koje se kolokvijalno naziva vehabijama) za sve koji ne pripadaju islamu reći će da su ćafiri, tj. nevjernici. A s obzirom da na sličan način označavaju i muslimane koji ne slijede njihovu interpretaciju te religije, malo tko će se ozbiljno obazirati na takve kvalifikacije. No, kada se unutar kršćanskoga kruga pojave oni koji će za kršćane drugačijega obreda kazati da su heretici – krivovjerci i otpadnici – onda stvar poprima novu dimenziju. Upravo je to slučaj s episkopom zvorničko-tuzlanskim Fotijem koji je papu Franju tako nazvao.

Ova je kvalifikacija stigla u vrijeme dok se poglavar Katoličke Crkve nalazio od 2. do 6. prosinca 2021., na svome 35. međunarodnom apostolskom putovanju tijekom koga je pohodio najprije Cipar pa potom Grčku. U trenutku kada je 4. prosinca ulazio u pravoslavnu Arhiepiskopiju u Ateni neki je sijedi pravoslavni svećenik počeo dovikivati: „Papa je heretik!“

Oduševljen tim starčićem „srednjovjekovne pameti“, episkop Fotije spjevao je pjesmu Da se pokaje koju je objavio na službenim stranicama svoje eparhije. „Papa ise eretikos,/ papa ti si jeretik, glas iz atinske/ pustinje ču se,/ i pozva ga na pokajanje,/ celom svetu radovanje./ Oci su govorili/ da poziv na pokajanje/ od Boga jeste,/ a Bog izabra slabe/ da posrami jake…“, spjevao je bivši dalmatinski (1999. – 2017.), a sada vladika zvorničko-tuzlanski. Logično je stoga zaključiti: ako je Papa „heretik“, onda je Katolička Crkva „heretična“, pa su i svi katolici „heretici“. Tako se u duhu guslarskoga pjesnika izrazio episkop, krsnoga imena Rade Sladojević. Na taj je način praktično pokazao kako u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi postoje jake struje (dakle, na biskupskoj razini) koje svoje susjede – a ispravno bi bilo reći braću – katolike smatraju otpadnicima od „prave vjere“…

Istodobno, postoje u društvu i oni koji u dominantno bošnjačkim sredinama sve što ima ikakav prizvuk drugačijega nacionalnoga identiteta smatraju nacionalizmom koji „ruši državu“. Takav se slučaj dogodio 11. prosinca 2021. u Sarajevu. Naime, na već tradicionalnoj predbožićnoj manifestaciji Advent na Stupu, koja se održava u prostoru svetišta Gospe Stupske i okupi velik broj sarajevskih Hrvata i njihovih prijatelja različitih nacionalnosti, netko je prijavio policiji da se „pjevaju nacionalističke pjesme“. A zapravo se, uz niz slavonskih, dalmatinskih, hercegovačkih i bosanskih popijevki, mogla čuti i Lijepa li si Marka Perkovića Thompsona, koja je postala svojevrsna himna hrvatskih sportskih uspjeha. U njoj se spominje „Herceg-Bosna“, ali je iz konteksta razvidno kako to nema nikakvu političku, nego isključivo regionalnu konotaciju – pri čemu se nabrajaju krajevi gdje Hrvati žive kao autohtoni narod.

U složenim društvima kao što je bosanskohercegovačko i na prostoru gdje se tako često različitosti isprepliću, nedvojbeno je kako se zarad normalne sadašnjosti i dobre budućnosti mora itekako voditi računa o međusobnu uvažavanju. Iako ovdašnjega čovjeka – da parafraziramo riječi pape Franje upućene poglavaru Grčke Pravoslavne Crkve Jeronimu II. –trujusvjetskebrige te korov sumnje povećava „našu udaljenost“, nužno je iznova shvaćati kako njegovati svoje ne znači biti protiv tuđega. Poglavito što i to „tuđe“, kako je povijest nebrojeno puta pokazala, ulazi u sadržaj „zajedničkoga“ koje čini Bosnu i Hercegovinu. To je narod na jednostavan način, a opet tako dobro, već davno definirao i kao odgojno usmjerenje dao: „Svoje voli, a tuđe poštuj!“

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba