Katolički tjednik

Poslije Pax Romana i Pax Sinica te Pax Ottomanica, svijet se nakon ere Pax Americana u aktualnom trenutku suočio s pokušajem instaliranja Pax Russica. Brutalna agresija Ruske Federacije na Ukrajinu označila je početak krvave realizacije koncepta poznata pod nazivom „Russkiy mir“, tj. „Ruski svijet“. A on uključuje ostvarivanje zacrtana lebensrauma, odnosno životnoga prostora koji će biti dovoljan za egzistenciju Rusa, oslobođenih ikakve vanjske ugroze (slično kako je za njemački narod naumio Hitler). Teritorij na koji, očito, polaže „pravo“ jest ono što je nekoć obuhvaćalo Rusko Carstvo, odnosno ono što je bilo u sastavu boljševičkoga SSSR-a. Nakon što bi ostvario taj cilj, nastupio bi mir u kome bi sve bilo uobičajeno – radilo bi se, trgovalo, razvijalo… pod patronatom onoga tko je takvo stanje nametnuo i koji bi po potrebi „pacificirao“ buntovne i neposlušne. Bilo bi, dakle, sve „normalno“ – ukoliko išta normalna može biti kad su narodi pokoreni. Toj bezumnoj politici svoj doprinos, nažalost, daje i Ruska Pravoslavna Crkva.

Što je, pak, po srijedi najlakše uočiti kada se promotri sadržaj latinskih termina koji upućuju na „mir“. Kronološkim redom gledano, povjesničari će naći kako je „Pax Romana“ najprije moguće sresti u spisima Seneke Mlađeg iz 55. godine. Time se u izvornom smislu označavalo razdoblje i stanje koje je nastupilo kada je Oktavijan (kasnije August) pobijedio Marka Antonija i Kleopatru u bitci kod Actiuma 31. pr. Kr. te i formalno okončao Drugi trijumvirat i postao rimskim carem. Zavladao je tada mir koga su nad pokorenim narodima Rimljani držali silom. Slično se istodobno događalo u Aziji gdje je Kina za vrijeme dinastije Han (206. pr. Kr. – 220.) nametala svoj mir – „Pax Sinica“, ali i u kasnijim razdobljima kada je sve konce u tom dijelu svijeta povlačila ova mnogoljudna zemlja (a neki će kazati kako Kinezi kroz svoju ekonomiju nastoje upravo to uspostaviti i u aktualnom trenutku). Ipak, u našim je krajevima najpoznatiji „Pax Ottomana“, odnosno otomanski, tj. turski mir koji je, počevši od 14. - 15. stoljeća, mačem donesen mnogim europskim narodima. Što se sve u tom razdoblju događalo, najbolje dočarava pojam „turski zulum“. Na istom tragu mogli smo svjedočiti kako su sve donedavno „svjetskog policajca“ izigravale Sjedinjene Američke Države te svoj „Pax Americana“ donosili Libiji, Iraku, Afganistanu…

Rusi su se sada, razvidno, okomili na ono što smatraju svojim „svijetom“ kome žele donijeti svoj „mir“. Nakon Bjelorusije, koja s Putinovim „lakejom“ Aleksandarom Lukašenkom izgleda kao ruska marioneta, na red je došla Ukrajina. Bi li što drugačije bilo da Zapad nije „čačkao mečku“, teško je kazati. No, situacija je takva kakva jest. I dok nevini ljudi ginu, a gradovi bezobzirno bivaju razarani, Ruska Pravoslavna Crkva i njezino vodstvo u potpunosti su se stavili na stranu agresora te daju „teološka“ opravdanja krvoproliću. Prema narodnoj – „Ne pada snijeg samo da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerina trag pokaže“, tako se i moskovski patrijarh Kiril razotkrio. „Ne smijemo dopustiti da nam se mračne i neprijateljske vanjske sile smiju, moramo učiniti sve da održimo mir među našim narodima i istodobno zaštitimo našu zajedničku povijesnu domovinu od svih vanjskih akcija koje mogu uništiti ovo jedinstvo“, ispalio je Kiril 27. veljače 2022. nakon božanske liturgije u moskovskoj pravoslavnoj katedrali Krista Spasitelja. A mir će, prema njegovu shvaćanju, očito donijeti ruske rakete i bombe. Na taj će način pomoći i da se u krilo Ruske Crkve vrate „razmetna djeca“: pravoslavci Ukrajinske Pravoslavne Crkve koja je 2018. stekla autokefalnost, ali ju on ne prizna; a također i „heretici“ Ukrajinske Grkokatoličke Crkve koju ovaj poglavar tretira kao da ne postoji – baš kao i komunisti koji su ju bili zabranili, a uskrsnula je ponovno 1989.

Na tom je tragu patrijarh Kiril pojasnio kako solidarnost znači ponajprije prihvaćanje (i) crkvene vlasti Moskve. „Zalog ovog [kršćanskog] bratstva je naša ujedinjena pravoslavna Crkva koju u Ukrajini predstavlja Ukrajinska Pravoslavna Crkva [Moskovske patrijaršije], na čelu s Njegovim blaženstvom Onufrijem“, rekao je Kiril pojasnivši kako je upućivao molitve da Bog zaštiti „od međusobna ratovanja ljude koji su dio jedinstvena prostora Ruske Pravoslavne Crkve“. Logikom ruskog patrijarha, sasvim je jasno, onda, kako je Putin zapravo mirotvorac. Međutim, s time se nisu složili pojedini pravoslavni episkopi Crkve koja priznaje primat Moskve. Tako je mitropolit Evlogy iz Sumyja, grada na istoku Ukrajine, 28. veljače naložio svojim svećenicima da prekinu molitveno zajedništvo s Kirilom u božanskoj liturgiji. Slično je tri dana prije učinio mitropolit Halych Filaret Kucherov iz Lavova rekavši svojim svećenicima da tijekom božanske liturgije mole za mir u Ukrajini, umjesto da mole za Kirila. To je, dakako, iz središta ruskoga pravoslavlja označeno „šizmom“, tj. raskolom, što je ujedno bio praktični negativan odgovor na zahtjev Svetoga sinoda Ukrajinske Pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije – pod Kirilovom, dakle, vlašću – koja je zatražila od patrijarha da izravno intervenira za kraj invazije. Važniji je Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi „ruski svijet“ od ukrajinskih života…

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba