Katolički tjednik

Vjerojatno nema katolika kojega ne prođu trnci dok sluša riječi kardinala protođakona izgovorene s balkona bazilike Sv. Petra u Vatikanu: „Habemus papam!“ Imati papu znači imati glavu; znači imati orijentir; znači imati Kristova namjesnika na zemlji; znači imati ovozemaljskoga vođu; znači imati sigurnost u vjeri. Svaki crkveni pothvat u određenom se obliku referira na rimskoga prvosvećenika ili ga (ne)izravno uključuje. On je u konačnici točka razdjelnica između onoga što je katoličko i onoga što nije. I to je osnovna odlika svakoga pape, bez obzira na njegovo podrijetlo, učenost, karakter i stil. Stoga se katolik može i ima pravo ne slagati s njime u svemu, ali mu je dužan iskazivati poštovanje i moliti za njega. Upravo to na kraju gotovo svakoga svoga govora poziva aktualni Petrov nasljednik papa Franjo kojega je Kardinalski zbor prije osam godina, 13. ožujka 2013., izabrao za poglavara Crkve Katoličke.

Odmah po njegovu nastupnom „Cari fratelli e sorelle, buonasera“ – „Draga braćo i sestre, dobra večer!“, moglo se naslutiti da će biti malo drugačiji. I on to uistinu jest. U prvi plan stavlja milosrđe te nastoji pristupiti čovjeku koji je gurnut na margine društva. Tako se već po Vatikanu „pročulo“ da će do Franje prije doći neki rimski beskućnik nego bilo koji biskup. Jednostavno bismo mogli kazati da on ljude primjećuje. To su organizatorima njegova pohoda u BiH 6. lipnja 2015. jasno naznačili oni koji ga prate rekavši: „Ako negdje stavite ljude da ga pozdravljaju, on će se rukovati sa svima njima.“ A tako je i bilo – kad je pozdravio sve koji su ga dočekali u sarajevskoj zračnoj luci. No, također vidjeli smo kako se zna i braniti od onih koji ga tretiraju kao hodajući kipić Sv. Ante, poput one hodočasnice koja ga je posljednjega dana 2019. na Trgu Sv. Petra snažno povukla sebi pa ju je udario po ruci. (Za što se poslije ispričao rekavši kako je izgubio strpljenje.)

Nakon odreknuća od službe Benedikta XVI. kojega je najavio 11. veljače 2013., a izazvalo je mnogovrsne reakcije pa i kontroverze, papa Franjo se po stupanju na Petrovu stolicu, uhvatio u koštac s izazovima koji su bili pred njim. Sudeći prema njegovim apostolskim pismima u obliku motu propria, kojih je do danas objelodanio 39, najprije je „zagazio“ u područje ekonomskoga poslovanja i financija. Jer očito se na tom polju i u Vatikan bilo uvuklo različitih mešetara koji su gledali vlastiti interes, a ne dobro Crkve. Razvidno su na tom tragu: Apostolsko pismo za suzbijanje pranja novca, financiranje terorizma i širenje oružja za masovno uništenje (8. 8. 2013.); Odobrenje novog statuta Financijsko-obavještajne uprave (15. 11. 2013.); kao i Fidelis Dispensator et Prudens (24. 2. 2014.) kojim je uspostavljeno novo koordinacijsko tijelo za ekonomske i administrativne poslove Svete Stolice i Države Grada Vatikana. Osim toga, u procesu reorganizacije Rimske kurije ustanovio je: Tajništvo za komunikacije (27. 6. 2015.) te Dikasterij za laike, obitelj i život (15. 8. 2016.) i Dikasterij za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja (17. 8. 2016.).

Pored triju enciklika (Lumen fidei [29. 6. 2013.] čiju je većinu uradio papa Benedikt XVI.; Laudato si' [24. 5. 2015.] i Fratelli tutti [3. 10. 2020.]) i pet apostolskih pobudnica (od kojih su tri postsinodalne), utjecaj pape Jorgea Maria Bergoglija ponajviše se vidi u imenovanju kardinala koji će na sljedećim konklavama birati njegova nasljednika. S obzirom da je do sada sazvao sedam konzistorija (jedan godišnje) i kreirao 101 novog kardinala, od kojih je 79 koji imaju pravo glasa na konklavama i 22 koji to nemaju jer su prevršili dob od 80 godina, jasno je da je značajno preoblikovao Kardinalski zbor. Usporedbe radi, sveti papa Ivan Pavao II. u 27 godina svoga pontifikata (1978. – 2005.) sazvao je devet konzistorija što je u prosjeku jedan u tri godine. Sada bi, tako, konklave bile sastavljene od 73 kardinala koje je kreirao papa Franjo, 39 koje je imenovao Benedikt XVI. i 16 koje je učinio Sv. Ivan Pavao II. (među kojima su i hrvatski kardinali: Vinko Puljić koji je ujedno i najstariji kardinal izbornik prema godini kardinalskoga imenovanja [1994.] i Josip Bozanić [2003.]).

Ukupno je danas 227 kardinala, od čega njih 127 trenutačno ima pravo glasa pri izboru novoga pape. Najviše ih dolazi iz Italije: 47, od kojih su 22 izbornici; slijedi zatim SAD s 15 (9) te Španjolska s 14 (6)… Još uvijek Europa prednjači po broju kardinala – ima ih 105 (53 su izbornici); a slijede: Sjeverna Amerika 35 (23), Južna Amerika 24 (14), Afrika 30 (17), Azija 27 (16) i Oceanija 6 (4). Za očekivati je da će papa Franjo proširiti Kardinalski zbor (na 130) jer će tijekom 2021. još pet kardinala napuniti dobnu granicu kada ne mogu sudjelovati u konklavama.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba