Katolički tjednik

Kada je papa Franjo na misi u Sarajevu 6. lipnja 2015. spomenuo kako se trenutno vodi „jedna vrsta trećega svjetskog rata… u dijelovima“, zasigurno je malo tko mogao pomisliti kako će se to moći primijeniti i za opisivanje nekih odnosa unutar Katoličke Crkve. Uz uvažavanje načela da „svaka usporedba šepa“, razvidno je kako se na temi ljudske seksualnosti trenutačno „u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima“. Premda to u društveno-političkim okvirima, još tamo od 1970-ih godina, nije ništa novo, žalosna je činjenica kako se od – okvirno rečeno – 2019. „frontalno“ očituje i u Crkvi na Zapadu. Štoviše, ponekada se uistinu stječe dojam kako je to pitanje života ili smrti, pri čemu su osobito glasni oni koji, anarhističkim metodama, prkose definiranom crkvenom nauku.

Nakon što su 10. svibnja 2021. svećenici i pastoralni djelatnici u 80-ak njemačkih gradova te Zürichu, u inat pravorijeku Kongregacije za nauk vjere da Crkva „ne može dati blagoslov istospolnim parovima“, organizirali pseudo-blagoslove za takva sjedinjenja, slično se 1. lipnja dogodilo u SAD-u. Naime, skupina Dignity USA, povodom mjeseca lipnja koga obilježavaju kao „Pride“ mjesec (engl. pride – „ponos“, u praktičnom značenju parade), upriličila je putem interneta „blagoslov“ na kojemu je sudjelovalo 200-tinjak osoba. Govornici su davali komentare u kojima su odbacivali katoličko učenje govoreći o „Božjem trijumfu queer ljubavi“ te proglašavajući da „pride“ nije grijeh, nego „spas“ i „obećanje oslobođenja za sve“. Između ostalih, na tom se događaju pojavio biskup John Stowe, OFM Conv., iz Lexingtona, dajući općeniti blagoslov, uz poziv na dublji odnos s Bogom i upoznavanje njegove ljubavi.

Od svega je najzanimljivije što se svi odreda zagovornici ovih „prava“ pozivaju na znanost. Primjerice, biskup Mainza mons. Peter Kohlgraf kolumnu za svoje dijecezanske novine u veljači 2021. naslovio je Ne zanemarujte znanost. Međutim, upravo ta znanost govori protiv nasilne i podmukle instalacije gender ideologije kao podloge za svu priču. O tome u svojoj knjizi Ludilo gomile piše Douglas Murray koji je i sam deklarirani homoseksualac. Ukratko, polazište koje navodi jest: je li homoseksualnost pitanje hardvera ili softvera? U smislu hardver je nešto što ne možemo promijeniti, s čime se čovjek zapravo rađa te ga zato nitko i ne bi trebao suditi po tome; a softver se može promijeniti i „mogao bi zahtijevati donošenje sudova – uključujući i moralne“. Recimo: „Pijanac je naporan svima oko sebe, ali ako se kaže da je rođen sa sklonošću alkoholizmu – ili još dublje, da ima 'alkoholičarski gen' – drugi bi ga mogli gledati u posve drukčijem svjetlu“ (str. 39). „Čimbenik koji je“, kako piše Murray, „najočitije pridonio promjeni mišljenja zapadnjačke javnosti o homoseksualnosti bila je odluka da je homoseksualnost pitanje 'hardvera', a ne 'softvera'.“ A za sada ne postoji niti jedan znanstveni dokaz za to. Štoviše, istraživanja objavljena u časopisu Science 2019., pokazala su da ne postoji gen koji bi bio odgovoran za homoseksualne sklonosti. (Analizirani su genetski podatci 408 995 individua iz baze UK Biobank te još 68 527 osoba iz američkog 23andMe.)

I osim toga, sociologija ukazuje kako se, zapravo, ne može govoriti o nekoj LGBT populaciji jer je strukturalno toliko heterogena da ju nije moguće podvesti pod zajednički nazivnik. Svjedoči tomu činjenica kako se stalno „nadodaju slova“. Najprije je bilo samo L - lezbijke i G - gejevi; a onda je dodano B - biseksualni i T - trans; pa zatim, Q - queer te I - interseksualni; a danas se uz sve to navodi i + (plus). Citirani Murray je pojasnio kako „današnji L-ovci ne trebaju G-ovce, a G-ove nije pretjerano briga za L-ove i gotovo se svi mogu ujediniti u sumnjičavosti prema B-ovcima. Također, pitanje jesu li T-ovi isto što i svi ostali ili uvrjeda njima, spor je koji nikako ne jenjava“. Također, ukazao je da „…queerovci žele biti prepoznati kao fundamentalno različiti od drugih i iskoristiti tu različitost za rušenje poretka u koji se gejevi žele uklopiti“. Tako da „ta zajednica [LGBT] jedva da postoji čak i gledajući svako slovo akronima zasebno, a kamoli u cjelini“ (str. 45). O apsurdnosti toga procesa, proizišloga iz praktično bogohulne gender postavke – da se muško i žensko ne rađaju kao takvi, nego se u odrastanju opredjeljuju za što žele biti – najjednostavnije je progovorio 9. 6. 2016. Steffen Königer, njemački zastupnik iz desničarskoga AfD-a, kada je u svome „pozdravu“ nabrojao 60-ak različitih rodnih „opredjeljenja“.

Stoga kada se unutar Crkve zauzimaju „busije“ i „oštre koplja“, valja imati barem toliko poniznosti pa priznati kako ni znanost nije suglasna kada je riječ o homoseksualnosti i svemu onomu što se uz nju veže. Poglavito jer se definicija čovjeka ne iscrpljuje u njegovoj seksualnosti i jer, unatoč strašnom i u nebo vapijućem grijehu zlostavljanja maloljetnika u crkvenim redovima, postoje puno veći izazovi za budućnost Crkve, nego je samo ta dimenzija. Odatle je naprosto logično što je vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić komentirajući naglaske njemačkoga tzv. Sinodalnoga puta, rekao: „Crkva koja je bila na udaru izazova komunizma nema tako egzotične ideje. Zaista, takvi stavovi vrijeđaju i zapanjuju naše vjernike.“ Zato, umjesto toga „toploga“ rata, nužno je gorljivo se vratiti izvornoj katoličkoj duhovnosti, autentičnoj biblijskoj poruci i nadahnjujućoj osobi Isusa Krista.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba