Katolički tjednik

Mudrim se može smatrati čovjeka koji zna poredati prioritete u svojem životu i koji je u stanju ne precjenjivati, ali i ne podcjenjivati svoje snage. U tom smislu starozavjetni vjernik i moli: „Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje, čovjek slab i malovjek, nesposoban shvatiti pravdu i zakone. Jer ako bi tko od sinova ljudskih bio i savršen, ali bez mudrosti koja od tebe dolazi, opet ne bi ničemu vrijedio“ (Mudr 9,5-6). Odatle je jasno kako je Bog izvor cjelokupne mudrosti – one putem koje je pojedinac kadar dalekosežno sagledati stvarnost, razlučivati sadašnjost i tumačiti prošlost. Tek se u tom svjetlu ishodi svih sadašnjih „bitaka“ mogu ocjenjivati kao pobjede ili porazi. Jer, u konačnici, kao što je Isus uputio Petra – koji ga je odvraćao od najavljene kalvarije preko koje dolazi Uskrsnuće – uistinu „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?“ (usp. Mt 16,26). Što, dakle, vrijedi dobivati male „bojeve“, a izgubiti „rat“; što znače aplauzi i tapšanja ako će čovjek završiti u moralnoj bijedi; zašto se radovati nepoštenu dobitku ako on vodi u propast?... Na istom su tragu i pitanja koja određuju sudbinu cjelokupnih zajednica pa i naroda, a čiji odgovori traže mudrost postavljanja ispravna redoslijeda.

Kako je to već definirao Meša Selimović, u Bosni i Hercegovini ljudi su skloni jedan dan državu naopako okrenuti, a sutra već sve zaboraviti i ponašati se kao da se ništa ni dogodilo nije. Tako se nerijetko i pojedinačni događaji tumače – na jednoj strani kao „smak svijeta“ i nešto „neviđeno“, a na drugoj kao „ništa posebno“. U takvom mentalnom opsegu tumačen je i nastup predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića u Narodnoj skupštini Republike Srpske u Banjoj Luci 1. veljače 2022. Ono što je najviše odjeknulo jest njegov poticaj srpskim političarima: „Čuvajte Republiku Srpsku!“ Zapravo je ta poruka izrečena u kontekstu misli: „Bosna i Hercegovina evidentno može preživjeti isključivo kao zemlja triju konstitutivnih naroda, ustavno ravnopravnih, u kojoj – evo, sad da vrlo jasno kažem oko toga – vraćajući povjerenje među tri naroda, vi čuvajte Republiku Srpsku.“ Dakako da su se na to odmah zgrozili svi oni koje je ta ista „entitetska tvorevina“ protjerala, te etničkim čišćenjem u ratu „riješila svoje probleme“, a Banjolučku biskupiju, kao i Vrhbosansku nadbiskupiju u znatnom dijelu Bosanske Posavine svela na ostatke ostataka. Također, jasno je da – bez obzira što je poruka u aktualnom trenutku kako je RS jamstvo da se Srbima ne može dogoditi sudbina majoriziranja Hrvata koju čine Bošnjaci – ipak to Hrvat od svoga političkoga predstavnika, najblaže rečeno, ne očekuje čuti. U demokratskom bi se svijetu već naveliko tražila ostavka…

I o tome se, nema nikakve dvojbe, treba govoriti te, na osobiti način, ne dopustiti da malobrojni Hrvati u RS-u doživljavaju kako su potpuno ostavljeni, kako njihova stradanja – kao ono u Briševu – ne dotiču ni hrvatsku dominantnu politiku, niti ikoga drugoga. No, u sadašnjem trenutku, kada poput Damoklova mača visi prijetnja potpuna političkog obezvrjeđivanja najmanjeg konstitutivnog naroda u BiH, koja se odigrava na sceni bošnjačkoga pokušaja stvaranja nacionalne države, to ipak nije najvažnija tema. Kako već netko reče, prije toga se mora riješiti pitanje legitimna predstavljanja Hrvata, pa će onda doći na red i svi hrvatski političari, čemu će posljedica biti istinski razvitak političkoga pluralizma. No, u redoslijedu stvari razvidno je da postoji problem koji stoji i prije toga, a to su korupcija i kriminal. Što vrijedi da postoji hrvatska vlast ako će se zapošljavati stranačkom linijom podobnosti; ako će sveučilišni profesori drhtati pred seoskim stranačkim šefićima; ako će glavnu riječ imati kriminalci u odijelima…?

Kad se i sve to ima na umu, ostaje pitanje opstanka Hrvata u BiH (pa i u Hrvatskoj, da se razumijemo!). A ono ima zajednički nazivnik: rađanje i ljubav prema rodnoj grudi. Sve da se društvo riješi kriminala i korupcije, pa pravna država profunkcionira na razini, recimo, Njemačke; da legitimno predstavljanje bude neupitno kao, primjerice, u Švicarskoj; ili još bolje: da se i Bošnjaci i Srbi slože kako će biti jedan predsjednik, i to Hrvat te da Hrvati imaju polovicu ukupne vlasti; da se političari stvarno zalažu za opće dobro kao u Augustinovoj "Državi Božjoj"… ostaje činjenica da narod bez rađanja, bez djece koja će htjeti, pa i uz cijenu žrtve, ostati na svojoj grudi – nema budućnosti. I ovo ne treba negativno argumentirati – kako uvijek može biti gore i kako postoje mjesta na kugli zemaljskoj gdje je puno lošija situacija.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba