Katolički tjednik

Postoji uistinu bezbroj razloga da se ljudi posvađaju. Dovoljno je da netko samo pomisli nešto loše pa da krene svađa; a kamoli kada se nekomu nešto ružno kaže, zlo učini ili propusti dobro učiniti. Svađe nerijetko počinju od toga što se nekomu nešto ne sviđa kod drugoga, što mu smeta – jer ne ulazi u njegov skup vrijednosti, ni njegov mentalni sklop. Primjerice, ako muškarac ne voli crvenu boju, a njegovoj je ženi upravo ta najdraža pa uvijek kupuje crvene stvari – eto razloga za razdor u kući. Zato se čovjek od malena naprosto mora učiti uvažavati različitosti, uvažavati drugoga i odrastati u shvaćanju kako ne može uvijek sve biti „po mome“. To ne znači sve prihvaćati zdravo za gotovo, nego sve moći provjeravati u svjetlu činjenica ostavljajući realnu mogućnost da drugi ima potpuno različite afinitete i prioritete čije ostvarivanje ne ugrožava „moju egzistenciju“. Osobito je to važno na podneblju u komu se isprepliću različite kulture, svjetonazori pa i civilizacije. Bez uvažavanja drugačijega, mali prostor kao što je područje bivše Jugoslavije osuđen je na ponavljanje sukoba koji, kako nas povijest uči, znaju biti iznimno krvavi. Prigoda za učenje o tome i odgajanje svijesti imamo vrlo često.

U trenutku kada se država Bosna i Hercegovina – nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko 23. srpnja 2021. nametnuo zakon kojim se kažnjava negiranje genocida – nalazi praktično u blokadi, i kada je politička retorika ponajprije na relaciji bošnjačkih i srpskih elita dovedena do usijanja, javnost je 27. rujna pogođena informacijom da su nepoznati počinitelji u okrilju noći ispred župne crkve u Varešu srušili jarbol i ukrali hrvatsku zastavu. Epilog je to hajke koja se u tom srednjobosanskom gradu digla uoči patrona tamošnje župe - Sv. Mihovila (29. rujna) kada se također moli i za poginule branitelje, pripadnike Hrvatskog vijeća obrane čiji se spomenik nalazi u župnom dvorištu i uz koje je ove godine bio postavljen i jarbol sa zastavom. Istu se, inače, uz papinsku, već godinama uoči župnoga goda stavljalo na pročelje crkve. I nikomu nije smetala – sve do sada. Kao osnovni razlog poziva na skidanje barjaka bio je da je to „zastava Herceg-Bosne“ pod kojom su također činjeni zločini. Napose, u tom kraju: zločin u muslimanskom selu Stupni Do (23.10.1993.) kada su postrojbe HVO-a ubile 38 civila i vojnika bošnjačke nacionalnosti.

Istina je kako je crven-bijeli-plavi barjak sa stiliziranom šahovnicom okrunjenom pleterom tijekom posljednjega rata predstavljao diskontinuitetnu cjelinu hrvatskoga naroda nazvanu Herceg-Bosna. Također je istina i da su Hrvati pod tom zastavom uslijed sukoba s Muslimanima (poslije Bošnjacima) počinili i zločine. Međutim, ako se na toj razini rezonira, onda je nužno uspostaviti adekvatnu paralelu. Danas Bošnjaci koriste bijelu zastavu s ljiljanima – koja je bila prvotno obilježje Republike BiH – kao svoju nacionalnu. No, kao što je u jednom trenutku Armija BiH pod snažnom islamizacijom (dolaskom mudžahedina iz islamskih zemalja i uvođenjem islamskih pozdrava u službenu komunikaciju i prostorije) de facto prestala biti vojskom Bosne i Hercegovine i postala isključivo bošnjačkom oružanom silom, tako je i ova zastava prestala imati veze s Hrvatima – bez kojih na temelju glasovanja na referendumu (29. 02. i 1. 03.1992.) ne bi bilo ni Republike BiH. I valja uporno podsjećati kako su na sporazum u Washington 18. ožujka 1994. – kada je rođena Federacija BiH, obje zastave ušle ravnopravno. Osim toga, pod ljiljanima su također počinjeni brojni zločini nad Hrvatima. A oni koji argumentiraju kako je ovo država BiH i da se nema pravo vijoriti ikakva šahovnica, trebali bi prilikom nastupa bilo koje reprezentacije BiH pogledati kakve ih sve zastave bodre: bijele s ljiljanima, zelene i crvene s polumjesecom, bijele s ljiljanima i polumjesecom, ili se pak prisjetiti kako se poprilično dugo nakon rata, na sportskim borilištima, u istim prigodama uzvikivalo „Tekbir – Allahu egber!“…

Ako Hrvati ne dovode u pitanje pravo Bošnjaka na vlastita obilježja, očito je u konkretnom slučaju riječ o probuđenoj nesnošljivosti koju su pojedinci i skupine raspirivali preko medija i društvenih mreža. Svatko, dakle, ima pravo kazati koji su njegovi simboli. I na tom bi tragu bilo dobro povesti konstruktivnu raspravu među samim Hrvatima u BiH! No, ako se buduće generacije ne bude odgajalo – a sve ide iz kuće – kako je sasvim normalno da postoje različitosti u religijskom i nacionalnom predznaku, budućnost je osuđena na ponavljanje tragičnih pogrešaka iz prošlosti. Jer zlo sa svojim napastima dolazi u različitim oblicima te je sigurno: ako danas smeta zastava, da će sutra trn u oku biti križ ili koji drugi simbol (gledano iz pojedinačnih perspektiva svih naroda na ovom podneblju). U trenutcima nezaustavljiva procesa globalizacije i postojanja nad-države kakva je Europska unija, nedvojbeno je kako je prostor BiH premalen da bi se govorilo o nekom teritorijalnom komadanju.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba