Katolički tjednik

Digitalni kontinent prepun je mjesta koja oslikavaju različita stanja ljudskoga duha: na jednoj strani tešku bijedu, a na drugoj veličinu čovječje duše. Mnogo je uradaka – poglavito onih snimljenih kamerom – koji u doticaju s očima nagrde ljudsku nutrinu. No, također nije mali broj onih koji će čovjeka, kada ih pogleda, oplemeniti i u istom trenutku oraspoložiti. I jedni i drugi samo su virtualni odjek zbiljnosti u kojoj živimo. Ona svjedoči kako ljudi nisu samo jedni drugima vukovi, nego uistinu mogu biti sestre i braća. Središnji pojam kojega, napose u doba pandemije koronavirusa, neumorno ističe i papa Franjo jest: solidarnost. Riječ je o poimanju međuljudskih odnosa o kojemu i Hrvati, a osobito Crkva u ovom narodu, mogu kazati svoje iskustvo – s obiju strana državne granice.

Ipak, puno je pokazatelja da se o solidarnosti zapravo ne bi trebalo posebno govoriti, nego bi ju se trebalo uzeti kao stil života. Jer riječi bez djela nerijetko upućuju na izokrenutu stvarnost.

Na tom tragu, a na temelju raznoraznih „neobičnih“ pojava, ljudi sklapaju mnoge šale koje – da stvar bude gora – svoje uporište nalaze u realnom životu. Jedna od takvih govori kako je neki političar u vrijeme predizborne kampanje došao u selo te obećavajući sve i svašta, tražio da mu ljudi daju svoj glas. Pitao ih je kakvih imaju problema i obećavao da će im odmah pomoći. Poslušavši ga, seljani su mu kazali kako imaju dva problema. Prvi: u selu postoji ambulanta, ali im liječnik nikako ne dolazi, a ima dosta starih i nemoćnih. Političar se na to „u sekundi“ malo odmaknuo od njih, uzeo mobitel, nešto kao razgovarao i slavodobitno se vratio priopćiti im kako je stvar riješena: od sljedećeg tjedna liječnik će redovito dolaziti jedan dan. „I koji je drugi problem?“, pitao je začuđene ljude. A oni mu odgovorili: „Nemamo u selu signala za mobilni“…

Stoga bismo mogli konstatirati da je solidarnost, u prvom redu: stvarno se, bez ikakva sebičnoga interesa, zanimati za situaciju svoga bližnjega zato što pripadamo istoj ljudskoj obitelji. Uže bismo mogli, onda, nizati kako se te „obveze“ povećavaju proporcionalno bližim poveznicama: jedinstvo u vjeri, pripadnost istome narodu, život u istom kraju, zajedničko krvno srodstvo, i slično. Iz zanimanja u kakvom se netko stanju nalazi, rađa se i poticaj na djelovanje kojemu je krajnji korijen i pokretačka snaga: ljubav.

Dogovorom biskupa HBK-a i BK-a BiH od 2007. Hrvatski Caritas provodi korizmenu akciju nazvanu Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Ona je u prve dvije godine, dakle 2007. i 2008., donijela i konkretan materijalni plod od ukupno prikupljenih 6,6 milijuna kuna. A u minulih 14 godina financirani su projekti, sveukupno, u vrijednosti od 2 911 624,68 eura. U tom kontekstu valja spomenuti da se Hrvatska biskupska konferencija sastoji od: Zadarske nadbiskupije (izravno podređene Svetoj Stolici) i Vojnoga ordinarijata te četiriju metropolija koje su sjedišta istoimenih nadbiskupija i egzistiraju u Republici Hrvatskoj: Đakovačko-osječka (u čijem su sastavu još Požeška biskupija), Zagrebačka (Sisačka, Varaždinska, Bjelovarsko-križevačka biskupija te Križevačka eparhija), Riječka (Gospićko-senjska, Porečka i pulska te Krčka biskupija) i Splitsko-makarska (Šibenska, Hvarska i Dubrovačka). Ukupno, dakle, 17 nad/biskupijskih cjelina. Kada se to ukalkulira u iznos prikupljen u rečenim korizmenim akcijama, dolazimo da su katolici-Hrvati u RH prosječno godišnje prikupljali za svoje sunarodnjake u BiH: oko 208 000 eura. A to pak znači da je svaka nad/biskupija prosječno godišnje kroz ovu akciju pomagala Crkvu u BiH sa skoro 12 250 eura.

Dakako, sve je ovo uvjetno rečeno jer: niti su sve navedene biskupije postojale kroz cjelokupno to razdoblje, niti su sve približno revno provodile ove korizmene akcije.

Više, pak, od samoga novca – premda se, kako vidimo, bez njega teško može – čovjeku znači činjenica da netko misli na njega; da nije sam; da ga ne smatra bijednikom, nego bratom kojemu valja pokušati pomoći. Na tom je tragu i promptna reakcija katolika-Hrvata u BiH nakon što je 29. prosinca 2020. razoran potres pogodio Petrinju, Sisak i okolicu. Novac za postradale prikupljao se u crkvama u BiH na prvu nedjelju u novoj godini koja je bila 3. siječnja. Poziv za to odaslan je tek koji dan ranije (30. 12.). Što znači kako nije bilo dugotrajnije animacije vjerujućega puka – u smislu da su to župnici najavljivali tri tjedna, da su išli plakati po župama, da je preko (katoličkih) medija napravljena kampanja. Štoviše, početak je financijski gledano „najgorega“ mjeseca u godini. Jer ljudi su se već dobrano istrošili od Božića i pripadajućih mu blagdana pa do Nove godine.

Piše: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba