Katolički tjednik

Odviše je pokazatelja kako će ljeto 2022. u Bosni i Hercegovini biti vrelo. Premda meteorološke prognoze to također sugeriraju, razvidno je kako se nepodnošljiva vrućina prvenstveno uvlači u raslojeno bh. društvo. Dok se listopad neumoljivo približava, noseći sa sobom nervozu Općih izbora, raspisanih prema diskriminirajućem Izbornom zakonu, tako se propagandna mašinerija političkih stranaka zahuktava. Opaska pape Franje u postsinodalnoj ap. pobudnici Christus vivit, od 25. ožujka 2019., kao da je pisana isključivo za ovo vrijeme i ovaj prostor: „Način na koji funkcioniraju mnoge platforme često u konačnici potiče susrete istomišljenika sprječavajući tako sučeljavanje različitih mišljenja. Ti zatvoreni krugovi olakšavaju širenje lažnih vijesti i lažnih informacija raspirujući predrasude i mržnju“, (br. 89). Na taj se način jaz među, nikada izmirenim, narodom nakon krvava rata 1990-ih samo dalje produbljuje. S pravom se čovjek pita: Postoji li ideja među onima koji se danas izrijekom zalažu za državu BiH, kako je stvarno očuvati, a da se ne dogodi novo krvoproliće i da ona i dalje ne bude protektorat međunarodne zajednice? Kako povijesne činjenice i sve ono dobro što postoji među običnim pukom uporabiti da bi političke okolnosti generirale blagostanje, a ne prokletstvo za buduća pokoljenja?

U prvom redu, vidljivo je kako su svi u ovoj zemlji nezadovoljni, ali kako svi na različite načine vide izlaz iz toga. Problem je pak što je vrlo malo volje čuti i pojmiti išta što se ne uklapa u narativ „našega“. Prema svemu sudeći, tomu je podlegao inače dosta odmjereni reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović. On je u svome govoru, upućenom na sjednici Sabora Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini u nedjelju, 22. svibnja u Sarajevu zagazio u političke vode s intencijom sugerirati koga bi muslimani na predstojećim izborima trebali birati. Osim toga lobiranja – za koje je već prepoznato da smjera „temeljnoj“ stranci u Bošnjaka – prozvao je Hrvatsku da se „otvoreno miješa u politička pitanja u našoj zemlji, vrši pritisak na naš narod, optužujući ga da uskraćuje politička prava hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini“. Na tom je tragu naveo „udruženi zločinački pothvat“ kao kvalifikaciju koja bi trebala poslužiti u vidu argumenta da se ta država ne zanima za status svojih sunarodnjaka. A sve pod optužbom navodne hrvatske agresije na BiH.

Međutim, pošteno bi bilo, kada već uvaženi reisu-l-ulema ne može drugačije pojmiti žalosni sukob između ovih dvaju naroda – da uz spominjanje „agresije“ i UZP-a, uvaži i navede činjenice koje bi jamačno doprinosile relaksaciji odnosa danas: kako su Hrvati dva puta s Muslimanima, pa poslije Bošnjacima, sudjelovali u stvaranju države Bosne i Hercegovine (prvi put izjasnivši se na referendumu 1992. za neovisnu BiH i drugi put poduzevši vojne operacije 1995. koje su primorale srpsku stranu na pregovore iz kojih je kreirana država u Daytonu); te da su Hrvati i Bošnjaci izišli kao saveznici iz rata koji su, zahvaljujući Hrvatskoj vojsci (Oluja i ostale vojne operacije), primorali srpsku stranu da ozbiljno sjedne za pregovarački stol. Jer iz pozicije vjerskoga poglavara isticati samo loše u nekom narodu, a zaboravljati ono dobro, naprosto je višestruko porazno.

U tom ozračju djeluju upozoravajuće, ali i usmjeravajuće riječi Ive Andrića napisane u pripovijetci 1920. kada na usta liječnika Maksa Levenfelda koji zauvijek odlazi odavde, kaže da je Bosna zemlja mržnje, bez obzira što to na prvu izgleda sablažnjivo. „A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to nitko neće i ne umije učiniti. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jest u tome što bosanski čovjek nije svjestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i – mrzi svakog tko pokuša to učiniti.“ Jednostavnije je donositi paušalne ocjene i nastupati iz perspektive ekskluzivne žrtve. No, time se – vidimo već tri desetljeća – ne doprinosi boljitku i ništa se ne radi na stvaranju zajedničkoga identiteta koji bi prihvatio različite nacionalne odrednice autohtonih naroda u BiH. A bez toga ova je zemlja osuđena ponavljati pogrješke iz prošlosti ili tavoriti kao bolesnik kojega u životu održavaju međunarodni aparati.

Stoga najprije valja razgraničiti: za kakvu se Bosnu i Hercegovinu tko zalaže i koje su vrijednosti koje pri tome nudi? Je li rješenje – kako sve sugerira iz dominantnih bošnjačkih politika – da BiH bude „Bosna“ kao „država Bošnjaka i ostalih“? Ili je rješenje u političkom dogovoru triju konstitutivnih naroda (gdje neće biti izostavljeni ni Ostali) da BiH bude „država Bošnjaka, Hrvata i Srba“? Potom, valja ne zaboravljajući niti obezvrjeđujući žrtve u svome narodu, pomno pročistiti vlastito „dvorište“ i vidjeti što su to u ratu i poraću „naši“ učinili, a da je odraz te famozne mržnje.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba