Katolički tjednik

Mnogo se puta čovjek u svom vlastitom životu mogao osvjedočiti istinitosti stiha velikog Petra Preradovića: "Stalna na tom svijetu samo mijena jest!" No, istodobno se ne može kazati kako bilo kakva promjena biva doživljena kao neminovnost u redoslijedu životnih događaja i pojava. Zato one redovito izazivaju radoznalost i zaokupljaju pozornost, potiču na molitvu, ali i dovode u napast stvaranja intriga. Na ovom tragu moglo bi se konstatirati kako bi vjernika ponajmanje trebale uzbuđivati promjene jer zna da je sve "u Božjoj ruci" i da Bog "ravna ovim svijetom". Upravo onako kako kaže Psalmist: "Ma bješnjeli puci, rušila se carstva, kad glas njegov zagrmi, zemlja se rastopi: s nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev!" (Ps 46). Stoga nikada naglasak ne smije biti na samoj promjeni - bez obzira što donosila i čime rezultirala, nego na stanju u kome pojedinac i zajednica tu promjenu dočekuju. Odatle su takvi događaji poticaj za preispitivanje gdje se čovjek nalazi i što može unaprijediti kako bi dao svoj doprinos budućnosti koju ta mijena u određenoj mjeri oblikuje. Sve suprotno tomu odraz je nezrelosti duha, nedoraslosti trenutku i(li) interesne proračunatosti.

U jednu takvu promjenu stupila je i Vrhbosanska nadbiskupija 29. siječnja 2022. kada je papa Franjo umirovio Vinka kard. Puljića koji je, navršivši 75 godina života, 8. rujna 2020. - u skladu s Kanonom 401 §1 Zakonika kanonskog prava - ponudio odreknuće od službe. Tada mu je Sveti Otac, 29. listopada 2020., odgovorio da ostaje na mjestu vrhbosanskog nadbiskupa „dok se drugačije ne odluči“. U međuvremenu je Papa, 22. siječnja 2020., nadbiskupom koadjutorom Vrhbosanske nadbiskupije imenovao dotadašnjega vojnog biskupa u BiH mons. Tomu Vukšića koji je onoga trenutka kada je umirovljen nadbiskup Vinko, automatski preuzeo vodstvo nadbiskupije, kako sugerira Kanon 409 - § 1: "Kad biskupska stolica postane prazna, biskup koadjutor odmah postane biskup biskupije za koju je bio postavljen, samo ako je biskupiju zakonito preuzeo u posjed."

To je, uvjetno rečeno, sedma takva promjena u ovoj mjesnoj Crkvi koja se kao Bosanska biskupija spominje još u 11. stoljeću, i to u popisu raznih crkvenih pokrajina i njihovih biskupija Provinciale vetus. Povijesne su nedaće proizvele da se sa sigurnošću ne može govoriti o njezinim biskupima i hijerarhijskoj strukturi, prije obnove redovite crkvene hijerarhije, bulom pape Leona XIII. Ex hac augusta od 5. srpnja 1881. No, u knjizi U Vrhbosanska nadbiskupija početkom trećeg tisućljeća pok. prof. Franjo Marić donosi popis imena bosanskih biskupa te ih do sredine 16. stoljeća nabraja 42 (ne računajući upravitelje); njima pridodaje i još nekolicinu naslovnih biskupa zaustavljajući se na brojci 49; zatim dodaje i 12 franjevaca, apostolskih vikara Bosanskoga vikarijata; te dolazi do sedmorice nadbiskupa vrhbosanskih imenom: dr. Josip Stadler (1882. - 1918.), dr. Ivan Šarić (1922. - 1960.), dr. Marko Alaupović (najprije je od 1945. nadbiskupijom upravljao kao generalni provikar pa kao generalni vikar, a zatim i kao nadbiskup od 1960. do 1970.); dr. Smiljan Franjo Čekada (1970. - 1976., s tim što je nadbiskupom koadjutorom imenovan 1967.); dr. Marko Jozinović (1977. - 1990.) i kardinal Vinko Puljić (1990. - 2021.). Uz njih treba spomenuti i pomoćne biskupe vrhbosanske: dr. Antuna Jeglića (od 12. rujna 1897. do 24. ožujka 1898. kada je imenovan ljubljanskim biskupom), dr. Tomislava Jablanovića (1970. - 1986.) i dr. Peru Sudara (6. siječnja 1994. - 18. listopada 2019.). Također, dobro je prisjetiti se da je nadbiskup Šarić već 27. lipnja 1908. bio imenovan pomoćnim biskupom vrhbosanskim, a također da je nadbiskup Čekada 1939. bio pomoćni biskup vrhbosanski te je već 1940. postavljen za biskupa skopsko-prizrenskoga.

Vidimo, dakle, da su promjene u ovom kontekstu nešto sasvim prirodno, logično i potrebno. Kardinal Puljić bi, tako, u šali kazao: "Nova metla bolje pomete." I sigurno je da su, bez obzira što svatko ima "svoj stil", stvari poprilično "zadate", a u konačnici i uokvirene Isusovim: "Pođite po svem svijetu propovijedajte evanđelje svemu stvorenju!" (Mk 16,15). Jasno je da nijedan biskup ništa sam ne može učiniti i da svaki treba suradnike. Crkva svesrdno potiče da ga se u tom smislu podržava. Štoviše, kaže se: „I kao što ostaje služba od Gospodina posebno povjerena Petru, prvaku Apostola, a koja se ima prenositi na njegove nasljednike, tako ostaje služba Apostola da pasu Crkvu, služba koju ima neprekidno vršiti sveti red biskupa. Zato Sveti sabor uči da su biskupi po božanskoj ustanovi došli na mjesto Apostola kao pastiri Crkve, i tko njih sluša, sluša i Krista, a tko njih prezire, prezire Krista i Onoga koji je Krista poslao“ (LG 20).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba