Katolički tjednik

Poniznost je jedna od vrlina koju se često smješta isključivo u religijski kontekst. Obično ju se definira kao svijest pojedinca o mjestu koje mu pripada u odnosu na Boga i njegove bližnje, te mu pomaže biti umjerenim u željama za čašću, moći i slavom. Drugim riječima kazano, ponizna osoba je objektivna, svjesna svojih kvaliteta i nedostataka, realna u odnosu na vlastite prohtjeve te promatra svijet oko sebe u njegovoj cjelini, pri tome poštujući druge osobe.

Kao takva često je bivala potisnuta iz javnog diskursa jer je brz razvoj sredstava društvenih komunikacija doveo, kako u svijetu, tako i na brdovitom Balkanu, do odrastanja generacija koje su snažno obilježene tehnologijskom kulturom u kojoj za poniznost najčešće nema mjesta. Uz sve pozitivne stvari koje je tehnološka revolucija donijela i u bitnome olakšala pristup, kako informacijama, tako i ljudskoj svakodnevici, nemoguće je ne primijetiti kako je prouzročila i svojevrsnu otuđenost među ljudima, ali i nametnula određeni sustav vrijednosti koji u konačnici ne služi na osobnu izgradnju pojedinca. Zoran primjer toga su sveprisutni reality showovi koji su slika jedne generacije. Prostački rječnik, svađe, prijevare, tučnjave, seks pred kamerama i spremnost učiniti bilo što za dobar honorar, opisuju stanje u današnjem društvu za koje u velikoj mjeri odgovornost snosi i loš, profitom obilježen, sadržaj plasiran u medijima. Oholost i bahatost preuzele su, barem u javnom okviru, primat nad poniznošću i skromnošću.

Vidljivo je to i kroz političku kampanju koja se odvija u Bosni i Hercegovini. U izostanku kvalitetnih programa, vizija pa i sposobnih ljudi, pretendenti na vlast kao da se natječu u međusobnu vrijeđanju, bahaćenju i nedostatku bilo kakve samokritike. Zapravo, bahatost je obilježje gotovo svih funkcionara u proteklih 30 godina, a do izražaja posebno dolazi u trenutcima borbe za glasove. U tome je ilustrativan primjer aktualna kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića koji u opasnosti od gubitka izbora pokušava glasače pridobiti pozivajući se na svog oca, neki će reći oca bošnjačke nacije, Aliju. Tako je na nedavnom predizbornom skupu u selu Šerići, udaljenom od Zenice 32 km, u onom istom mjestu gdje su njemu u čast u haremu džamije „okrenuli vola“, izjavio: „Ljudi su davali moje ime svojim sinovima da bi imali Bakira k’o što je Alija imao Bakira!“ Rečenica koja govori za sebe… A koliko su se on, ali i nerijetki političari iz drugih dvaju konstitutivnih naroda i ostalih otuđili od obična čovjeka, vidljivo je i u načinu vođenja njihovih kampanja u kojima nikoga ne žele saslušati, niti osluškivati stvarne potrebe građana od kojih traže glasove i pri tome zaboravljaju da, kako reče papa Franjo u Poruci za 56. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija: „Komunikaciju čini dobrom i u potpunosti ljudskom upravo slušanje onoga koga imamo pred sobom, licem u lice, slušanje drugoga kojemu pristupamo s odanošću, povjerenjem i iskrenom otvorenošću.“

Zbog dobrobiti cjelokupna društva, a samim time i svakoga pojedinca, nužno je postati svjestan kako je put u bolju budućnost protkan poniznošću. U tome dobar primjer može biti aktualni izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije, inače rođeni Livnjak, Zlatko Dalić koji je na putu najvećeg uspjeha hrvatskog sporta i osvajanja srebrenog odličja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji 2018. ostao priseban. Ostala je upečatljiva njegova izjava nakon što je Hrvatska u drugoj utakmici u skupini rezultatom 3:0 pobijedila favoriziranu Argentinu, predvođenu jednim od najboljih nogometaša u povijesti Leom Messijem, kada je kazao: „Ako ne ostanemo ponizni i dostojanstveni, ne možemo ništa.“ Njegovi su ga nogometaši poslušali te su s tim stavom i dogurali do finala, a Dalić je vrlinu poniznosti plasirao u javni prostor te o njoj sve više govore i treneri drugih ekipa u različitim sportovima.

Zaključak pročitajte u tiskanom izdanju