Katolički tjednik

Odlomak iz evanđelja koji se čita na svetoj misi obično započinje riječima: „U ono vrijeme (reče Isus svojim učenicima)…“ No, kada se pogleda taj tekst u Bibliji, vidljivo je da toga nema. Jednostavno je dodano kao logičan uvod za poruku koja slijedi i kao kratki misaoni kontekst komu se Subjekt obraća: učenicima, apostolima, mnoštvu... S obzirom kako se danas „ništa ne podrazumijeva“ i kako je postmoderna poplava individualizma poremetila općeprihvaćenu ljestvicu vrjednota, izgleda da bi uz mnoge iskaze i opise trebalo dodati: „U ono vrijeme.“ Tako i kada se govori o stidu, sramoti i sablazni, može se reći kako je to „nekoć bilo“ – budući da je čovjek današnjice dobrano izgubio svijest o ovim pojmovima. Međutim, to ne znači da ne postoje i da nisu adekvatno pojašnjenje nekih pojava. Na tom tragu valja primijetiti kako su mnogi s pravom ukazivali da je sramota što zajednica naroda koja se naziva Europska unija u svoj Ustav nije unijela činjenicu kako počiva na kršćanskim korijenima. No, kada se vidi kakva sve nakaradna stremljenja očituje – u vidu tzv. rodne ideologije, perverzija seksualnoga morala, abortusa i samoubilačkoga otklona od vjere i tradicije, onda nije pretenciozno kazati kako bi bila sramota igdje istaknuti poveznicu s kršćanstvom. Ipak, i takva Europa, odnosno zapadna civilizacija najbolje je što je čovječanstvo ikada imalo.

Da to nije istina, ne bi danas „pola svijeta“ htjelo baš u tu Europu, u neku od zemalja toga „trulog Zapada“. Međutim, apsurdno je da istodobno ta „polovica svijeta“ nosi ogromnu mržnju prema svemu što taj Zapad predstavlja i ima. Primjera za to može se naći gotovo svakodnevno na ulicama europskih gradova koji su već odavno konstatirali – ali ništa glede toga nisu poduzeli – da je multikulturalnost propali projekt, a stvarnost: izrazito podijeljeno društvo. Moglo se to vidjeti 27. studenoga 2022. i u Bruxellesu, glavnom gradu Belgije i sjedištu Europske unije i NATO-a. Naime, nakon nogometne utakmice na Svjetskom prvenstvu u Kataru, između izabranih vrsta Maroka i Belgije, u kojoj je slavila (2:0) afrička momčad, uslijedili su neredi. Izgrednici, očito, marokanskoga podrijetla uništavali su gradsku infrastrukturu i automobile te se sukobili s policijom. Kako bi se smirila situacija, moralo je intervenirati više od 100 policajaca. Na kraju je obustavljen promet podzemnom željeznicom, ulice blokirane, a redarstvene su snage pozvale stanovnike da izbjegavaju neke četvrti u središtu grada. Mediji prenose kako su slični neredi zabilježeni u Antwerpenu te još nekim belgijskim gradovima, ali i u susjednoj Nizozemskoj – u: Amsterdamu, Roterdamu i Haagu. Iako nitko ne govori o uzrocima, nedvojbeno je to prijezir došljaka prema svemu domicilnom...

A da to nije slučaj samo u europskim sredinama gdje je velika koncentracija imigrantskoga elementa iz Azije i Afrike, pokazuje i primjer iz Sarajeva koji nije trenutnoga karaktera. U samom središtu grada, u blizini Narodnoga pozorišta, na zidu zgrade stoje uokvireni plakati koji na engleskom jeziku upućuju na „baštinu Zapada“ kako ju autor(i) vide. Uz prikaz križa od bodljikave žice i raspela na kome je Isus, nabrajaju se segmenti zapadnjačke „ostavštine“: kršćanska demokracija, križari, inkvizicija, ropstvo, Indijanci, I. svjetski rat, II. svjetski rat, Nagasaki, Hiroshima, Palestina, Vijetnam, Afganistan, Irak, „Bosnia“, Sirija. Sve završava riječima: „Bosnian democracy. Look around yourself… and learn“ – „Bosanska demokracija. Osvrni se oko sebe… i uči.“

Za razumijevanje poruke dovoljno se zapitati što bi bilo kada bi se, recimo, u Banjoj Luci ili Mostaru pojavili plakati s muslimanskim simbolima koje bi se dovodilo u vezu s aktualnim, lako provjerljivim, pojavama na Istoku: genocidom nad kršćanima koje provodi tzv. Islamska država, obezvrjeđivanjem svih ljudskih prava u velikoj većini zemalja koje se nazivaju „islamskim“, bešćutnošću režima s prefiksom „islamski“ prema izbjeglicama i žrtvama rata, među kojima i muslimanima; ili pak arhitektonskom i kulturnom baštinom koja se nema čime drugo pohvaliti osim s nekoliko mostova i islamskih vjerskih objekata. Kada se samo to uzme u obzir, razvidno je kako nije riječ ni o čemu drugomu, nego o govoru mržnje – u europskom Jeruzalemu.

No, istodobno pogubno bi bilo kazati kako kršćanstvo i kršćanska demokracija nisu nikada ništa loše (u)činili.

Zaključak uvodnik pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika